Srebrenička regija i u miru očekuje svoje Spasitelje

Kritički intonirana medijska izvješća iz Srebrenice, u povodu devete godišnjice srebreničke ratne tragedije, opravdano su, zbog zapostavljenosti povratka izbjeglic? i obnove srebreničke regije, upućena na adrese svih (ne)odgovornih političkih i inih čimbenika u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu. Svi oni besramno nose svoje “debele” obraze.

Kad se govori o genocidu, zločinu protiv čovječnosti, kršenju pravila i običaja ratovanja i teškome kršenju Ženevskih konvencija, što ih je nad Bošnjacima u tzv. zaštićenoj zoni Srebrenice počinila vojska i paravojska bosanskih Srba, obično se navodi grad Srebrenica. Medjutim, žrtve stradanja nisu samo iz Srebrenice nego iz čitave srebreničke regije – iz Bratunca, Potočara, Konjević Polja, Sućeske, Cerske i ostalih mjesta u kojima su Bošnjaci živjeli prije protjerivanja.

Prema medijskim izvješćima povratnici u srebreničku regiju, najvećim dijelom, žive u uvjetima pustoši, siromaštva i bijede. Takva je ocjena posljedica ne samo duhovne pustoši (ne)odgovornih subjekata bosanskohercegovačkoga entiteta koji se naziva Republikom Srpskom, duhovne pustoši (ne)odgovornih subjekata države Bosne i Hercegovine1, nego i posljedica duhovne pustoši (ne)odgovornih subjekata Europe i svijeta.

Dokle će se tolerirati politika licemjerja i oklijevanja prema povratku izbjeglica i obnovi srebreničke regije?

Cjelovita revitalizacija srebreničke regije ne će se ostvariti samo komemorativnim skupovima na obljetnice okrutne srebreničke tragedije, 11. srpnja, prigodičarskim govorima i neprimjerenom pomoći povratnicima, nego respektabilno osmišljenim programima obnove, povratka izbjeglica i dugoročnoga razvitka.

Život na razini prve polovice 20. stoljeća

Licemjeran odnos, svih odgovornih, prema tzv. zaštićenoj zoni Srebrenica u ratu i danas prema obnovi i povratku preživjelih u srebreničku regiju, nalazi vjernu potvrdu u glasovitoj misli engleskoga filozofa Bertranda Russella, koja glasi: “Suvremeno društvo ima dva morala: jedan koji propovijeda, a ne drži ga se, i drugi koga se drži, a ne propovijeda ga.”

Rezultati dosadašnjih ulaganja u proces obnove i povratka u srebreničku regiju ne obećavaju prijeratnim, ali ni ostalim, stanovnicima da se odluče živjeti na tim prostorima. Novootvorenih objekata za zapošljavanje vrlo je malo. Neka sela i zaseoci, u koja su se povratnici vratili, još uvijek su bez električne struje, pa se za osvjetljenje noću koriste petrolejske lampe, fenjeri i svijeće. Zbog nemogućnosti korištenja, prije svega, elektroničkih medija u tim mjestima povratnici su osudjeni na medijsku blokadu. Telefonske veze, elektronička računala, internet i ostale blagodati informatičke tehnologije za mnoge su povratnike, zasad, samo pusti snovi. Kako su prometnice do tih mjesta u vrlo lošemu stanju, a pojedina sela udaljena su od Srebrenice i do 50 kilometara, ta su mjesta, osobito zimi, često odsječena od svijeta.

Dodamo li tome da se obnavljanje srušenih stambenih, gospodarskih, zdravstvenih, školskih, vjerskih i kulturnih objekata odvija sporo, onda je jasno mnogi povratnici u selima oko Srebrenice, u mnogome, žive u uvjetima prve polovice prošloga stoljeća. A ne treba zaboraviti ni potrebu za novim objektima kao što su knjižnice, domovi kulture, nove prometnice, vodovodi… Riječ je o zadovoljavanju osnovnih potreba ljudi.

Povratnici su, svatko u svom zanimanju, vijedni i kreativni ljudi, pa žele živjeti od svoga rada, samo im treba dati prigodu da to ostvare. Kad bi samo članice Europske unije i sve ekonomski razvijene zemlje u Europi i svijetu financirale i nadzirale bar po jedan veći projekt ili nekoliko manjih projekata u industriji, poljodjelstvu, stočarstvu, voćarstvu, obrtništvu, cestogradnji, kućnoj radinosti, kulturno-duhovnoj djelatnosti uopće, bila bi to dovoljna kritična masa da se rad, poizvodnja i život u Srebrenici i ostalim mjestima regije značajno pokrenu s mrtve točke. To bi u srebreničku regiju, tijekom vremena, uz procese pomirbe i suživota, privuklo ne samo one koji se trebaju vratiti nego i ostale ljude, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijed, prije svega mlade koji bi te prostore odabrali za mjesto života i rada.

Bez sumnje, bio bi to i značajan rezultat u očuvanju i razvoju kulturne različitosti. Na tom je tragu i Deklaracija o kulturnoj različitosti, koja je bila u žarištu 6. konferencije Medjunarodne mreže za kulturnu politiku (INCP) i Konferencije ministara kulture Vijeća Europe, održane u Opatiji od 16. do 22. listopada 2003.

Možda bi po ostvarenju rečenih projekata neka djeca ratnih zločinaca i osumnjičenih za ratne zločine, koji će biti osudjeni na dugogodišnje zatvorske kazne, upitala svoje očeve, kao što u knjizi Der Vater (Otac), autora Niklasa Franka, sin (Niklas Frank) pita oca (Hansa Franka – “Krvoloka iz Krakova”), Hitlerova gubernatora Poljske koji je nevidjenom brutalnošću ubijao Poljake: “Oče, zašto si izabrao takav život kad si imao toliko drugih mogućnosti? Bio si talentiran pravnik, dobar glazbenik, bio si senzibilan, kultiviran, dopadljiv. Oče zašto si svima lagao, a posebno meni, svome sinu, koji te mrzi, ali te želi voljeti”2 (Vjesnik, 22. prosinca 2003:17).

Kako u okolnostima nemoći i preživljavanja postati subjektom društvenih zbivanja?

Mikrofizika moći

Ni Bog, čini se, ništa ne mijenja u narodu i njegovu političkome vodstvu, dok se oni sami ne promijene. Ali, sami se od sebe ne će promijeniti dok ne bude poticaja i zahtjeva ostalih političkih struktura, te poticaja i zahtjeva čitave društvene javnosti.

Kad već bosanskohercegovačke, europske i svjetske političke i ine strukture primjerenim programima, kvalitetom i tempom ne obnavljaju srebreničku regiju, onda sve razine društvene javnosti koje taj problem zanima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu, moraju postati oblikotvorne snage moći koja će zahtijevati obnovu i povratak. Taj pristup blizak je ili istovjetan modelu angažiranja, koji francuski filozof Michel Foucault označava terminom mikrofizika moći.

Moć dolazi i odozdo. Oblikujući se kao odnos snaga3, prema Foucaultu, moć se ne posjeduje nego provodi;4 ona nije vlasništvo, nego izvršenje; može biti globalna, ali su sredstva, ciljevi i učinci njezine provedbe uvijek posebni. Odnosi moći izravna su posljedica podjela, nejednakosti i neravnoteža koje nastaju u društvenim odnosima, ali i unutrašnji uvjeti tih diferencijacija. Stoga moć dolazi i odozdo. Drugim riječima, “u načelu odnosa moći i kao opća matrica ne postoji binarna i sveobuhvatna opreka izmedju vlastodržaca i podvlaštenih, pri čemu bi se to dvojstvo protezalo od vrha do dna i na sve uže grupe, do najdubljih razina društvenog tijela” (Foucault, 1994:66).

Ne proizvodi subjekt moć kao nešto izvanjsko, nego moć kao zbiljski sklop proizvodi subjektivnost. Prema tome, moć je tvorbena, a ne pasivna snaga. Pomoću znanja moć prodire u sve razine društvenoga života. Sve razine društvenoga života postaju predmetom njezine oblikotvorne snage. U modernome doba, ustvari, dolazi do sjedinjenja tehnika znanja i strategija moći.

Ali, ostaje pitanje: Zašto se morala dogoditi srebrenička ratna tragedija?

Koketiranje sa zaštitom ljudskih života

Ravnodušje je, odavno, postalo činjenicom planetarnih razmjera. Najveći dio medjunarodne zajednice često je salonski doživljavao rat na području bivše Jugoslavije. Neke strukture te zajednice doživljavale su ga i sadistički. Takva ravnodušnost i neodgovornost, bez sumnje, može se nazvati mentalitetom popuštanja i kompromisa sa zlom. No i pripadnici svih naroda u Bosni i Hercegovini, pa i Bošnjaci, imali su svoj mentalitet popuštanja i kompromisa sa zlom. Je li, uistinu, tadašnja aktualna vlast u Sarajevu iscrpila sve izvore svoje moći da spriječi ili ublaži srebrenički i ostale pokolje?

Znamo što je učinila medjunarodna zajednica i tadašnja vlast u Sarajevu. Ali, što su mogle i morale učiniti? Svojom neodgovornošću i greškama medjunarodna zajednica pridonijela je krvavu raspletu i raspadu bivše Jugoslavije. Čemu sva ta inertna i mlitava administracija Ujedinjenih naroda? Čemu visoko sofisticirana ratna tehnika i oprema NATO-a? Kad je riječ o naftnim poljima i globalnom primatu, razlog i rješenje za njenu uporabu uvijek se nadje. Za zaštitu pak trideset tisuća ljudskih života stjeranih, samo, u Srebrenicu nije ga bilo!?

Zabrinjavajuća je i nedopustiva neodgovornost – osobito u mjerilima vrjednovanja života bošnjačkoga naroda – onih koji su bili neposredno zaduženi da ih štite i zaštite. Na to ukazuje i ironična izjava jednoga nizozemskog birokrata koji je, u vrijeme opsade Srebrenice – tada ustvari sabirnoga logora nemoćna, obespravljena i ponižena bošnjačkog življa srebreničke regije – kazao da je vrjednije 30 (trideset) života vojnika nizozemske postrojbe nego 30.000 (trideset tisuća) bošnjačkih života. Kvantitativna usporedba pokazuje da jedan život nizozemskoga čovjeka, dakle, vrijedi više nego 1.000 života pripadnika drugoga naroda, u ovome slučaju bošnjačkoga.

Logika takva razmišljanja otkriva i besmisao neprimjerena organiziranja i funkcioniranja zaštićenih zona u Bosni i Hercegovini. Zašto je zaštita shvaćena simbolično? Koketiralo se sa zaštitom života desetaka tisuća i stotina tisuća ljudi. Oni su za “zaštitnike” bili bezvrijedna i bijedna svjetina, iako se nad njihovim glavama zveckalo oružjem i prijetilo klanjem. Je li tomu tako stoga što se radilo o zemlji Bosni, o tamnome vilajetu u ozloglašenoj balkanskoj krčmi i predrasudama o Bošnjacima kao fundamentalističkome narodu?

Ako je tako, onda takvima valja odgovoriti porukom iz pjesme Maka Dizdara, “Zapis o zemlji”, u kojoj vrli pitac pita:

“(…)
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
(…)
Bosna
(…)”

Na to mu, zapitani odgovara:

“Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
(…)
i k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna”

Oni koji su trebali štititi i zaštititi srebreničku regiju, i ostale zaštićene zone u Bosni i Hercegovini, shvaćali su Bosnu kao bezvrijednu balkansku provinciju na periferiji Europe, bez ljudskoga prkosa, dostojanstva i Sna o slobodi. Stoga ne trebaju čuditi sve žrtve srebreničke regije, Bosne i Hercegovine, sve žrtve rata na prostorima bivše Jugoslavije.

Zbigniew Brzezinski, istaknuti američki intlektualac i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost u vladi predsjednika SAD-a, Jimmyja Cartera, nakon pada Srebrenice i Žepe rekao je kako one ne bi pale da nije bilo upražnjeno mjesto vodje slobodnoga svijeta. A tzv. slobodni svijet, podsjećamo, jest tzv. demokratski svijet – zemlje Zapada.

Očito, takav diskurs otkriva istinu da od liderstva u svijetu i od makrofizike moći ovisi sudbina, prije svega, malobrojnih naroda. Gospodin Brzezinski, i mnoga druga gospoda, namjerno zaboravljaju ulogu i smisao postojanja organizacije Ujedinjenih naroda u osiguranju svjetskoga mira, zaboravljaju na moguću ulogu NATO-a, zaboravljaju na ulogu i smisao svjetskoga etosa5. On i njegovi istomišljenici, često, u svemu tome vide ulogu bahatih gospodara svijeta. Tamo gdje ne vladaju elementarna načela pravde i svjetskoga etosa, vlada nepravda i izopačena moć.

Je li, onda, i zbog upražnjenoga mjesta vodje slobodnoga svijeta i zbog mentaliteta popuštanja i kompromisa sa zlom u hrvatskome političkom vrhu došlo i do vukovarske tragedije?

Svi koji su mogli spriječiti, ili barem ublažiti, ne samo vukovarsku i srebreničku tragediju, a nisu to učinili, bili su sudionici u krvavome ratnom piru. Takve su možda bile i pojedine makrostrukture vlasti u tadašnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, žrtvama rata. Takvi su bili i oni mediji koji nisu ispunili ulogu informiranja svoje i svjetske javnosti. Takvi su bili i dijelovi pojedinih nacionalnih javnosti, koji su šutnjom pratili dugotrajne pripreme za vukovarski i srebrenički pokolj.

Možda se odgovor, ili barem dio odgovora, krije i u mišljenju Czeslawa Milosza, dobitnika Nobelove nagrade za književnost i autora, osim ostalih djela i, Zarobljena uma, koji kaže: “Moguće je da je zločin genocida, karakterističan za naše stoljeće, popratno djelovanje gledišta o čovjeku kao biološkom entitetu koje se može žrtvovati isto tako kao bezbroj živih bića koje Priroda uništi svake sekunde”6 (Milosz, 1999:28).

Na srebreničkome (st)ratištu i mnogim drugim (st)ratištima diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vrlo rijetko, kao civili ili vojnici, ginula je bliža rodbina moćnih i bogatih. Mahom su ginuli nemoćni i siromašni; ili oni koji su to postali tijekom rata. Najveći dio bliže rodbine povlaštene politokracije, mafiokracije i meritokracije bio je na sigurnome u Hrvatskoj ili u svijetu. Glumeći ratne stradalnike, uživali su u europskim i svjetskim metropolama. Umjesto da budu na crtama bojišnice, mnogi su uživali i u sinekurama diplomatskoga statusa kao “provjereni domoljubi”.

Srebrenički memento mori

Srebrenički pokolj, sedam do osam tisuća pripadnika bošnjačkoga naroda, kao i svi slični pokolji i tragedije bilo kojeg naroda, prema načelima svjetskoga etosa, ne bi trebao biti samo tragedija naroda koji strada, nego tragedija svih uljudjenih naroda svijeta. U tom smislu možemo govoriti o razmjerima planetarne boli i poštovanja prema žrtvama zločina. Za razliku od fenomena svjetske boli (Weltschmerza), koji uključuje i rezigniran stav prema svijetu i udaljavanje od njega – prezrivo i nadmoćno povlačenje subjekta u ništavilo, u poistovjećenje s elementarnim snagama prirode i smrti – planetarna bol, kao vrijednosna recepcija svjetskoga etosa, podrazumijeva ne samo emocionalno suosjećanje sa žrtvama zločina7, nego i angažman svijeta u osudi i prevladavanju uzroka i posljedica zločina, ratnih zločina i genocida.

Srebrenička tragedija ne može se i ne smije zaboraviti, ali se može uljudjeno ublažiti. Zato bi 11. srpnja 2005. godine, na desetu obljetnicu srebreničke tragedije, u Srebrenicu morali doći i srpski čelni dužnosnici iz Banja Luke i Beograda, pokloniti se sjenama ubijenih Bošnjaka i ispričati se za zločine svojih sunarodnjaka. Morali bi doći čelni dužnosnici Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i, ne na posljednjemu mjestu, čelni dužnosnici Ujedinjenih naroda. Samo tako može se pojaviti svjetlo nade da se uime iskrivljena shvaćanja nacije, vjere i ideologije, tako nešto više nikada ne će ponoviti.

Medjutim, bilo bi najbolje kad bi u Memorijalni centar u Potočarima na grobove ubijenih Bošnjaka, prije svih gore navedenih, došli njihovi susjedi bosanski Srbi i odali im iskrenu počast na način koji se Bošnjaka ne bi dojmio iritantno i nedolično, a da s druge strane Srbi to ne bi doživjeli iznudjenim i nametnutim. Tako bi traumatična sjećanja, prije svih, rodbine ubijenih bila podnošljivija. Takva gesta bosanskih Srba bila bi najbolja lekcija umišljenim političkim vodjama u Banja Luci i Beogradu da je moć tvorbena, a ne pasivna snaga, da može i mora dolaziti i odozdo – iz naroda, te da se na taj način najbolje može mijenjati mentalni sklop pojedinaca i čitava nacionalnog kolektiviteta.

Na sličan bi način Bošnjaci iz srebreničke regije trebali odati počast srpskim civilima koje su prije srebreničkoga ratnog zločina 1995. ubili bošnjački pojedinci i skupine. O tom je zločinu bilo riječi i u emisiji hrvatske televizije u povodu devete obljetnice srebreničke tragedije. Takav uljudjeni čin Bošnjaka ne bi bio priznavanje podjednake odgovornosti za zločine, jer svakomu bi trebalo biti jasno da se zločin počinjen nad Bošnjacima nakon pada Srebrenice ne može usporedjivati i izjednačavati s prvospomenutim zločinom.

Bio bi to respektabilan znak početka duhovne obnove i svojevrstan srebrenički memento mori. Bilo bi to i suočavanje s lažnom slikom u ogledalu nacionalna identiteta i suočavanje s predrasudama i mitovima o vraćanju miloga za drago. Bio bi to i jedan od pokazatelja početka ukupnoga poslijeratnog bosanskohercegovačkog uljudjena sazrijevanja.

Da tako nešto nije nemoguće, pokazali su i neki vukovarski Srbi kad su vijence donijeli na grobove hrvatskih branitelja u Vukovaru.

“Različite je interese moguće izmiriti, različite svetinje nije”, smatra Jerzy Jedlicki (Jedlicki, 1999:135). Drugi dio njegove misli ne moramo prihvatiti kao dogmu, kao ni shvaćanje da je ljudsko traganje za istinom i pravdom češće u sukobu no u suglasju sa svrhom pomirbe. I sam Jedlicky smatra da bi “intelektualci mogli pripomoći smirivanju ratobornih duhova, no i sami bi morali biti sposobni gledati na prošlost i sadašnjost s odmakom istraživača, a ne kao djelatni savjetnici tužiteljstva, odnosno obrane” (Jedlicki, 1999:136; Jedlicki, 1990.). Medjutim, s pravom, na istome mjestu, Jedlicki primjećuje da se izmedju intelektualaca i najšire javnosti ispriječila čitava vojska popularizatora i manipulatora – “ljudi s televizije, novinara, direktora spektakularnih javnih priredbi i drugih”. Stoga je na njima najveća odgovornost za smjer kojim će poći kolektivna vjerovanja i sentimenti u budućnosti.

Nada u život i ljubav prema njemu

Ljudima se može oduzeti sve, ali ne može nada u život i ljubav prema njemu. Čini se da su dva detalja, osim onih okrutnih ispovijedi o ubojstvima, koje smo vidjeli u dokumentarnoj emisiji Hrvatske televizije emitirane o devetoj godišnjici srebreničke tragedije, 11. srpnja 2004., ostavila snažan dojam na gledatelje.

Prvi je prizor sa srebreničkim dječakom na dan protjerivanja iz Srebrenice 1995. i s njegovim bijelim zečićem u rukama. Drugi je onaj sa ženom koja je u srebreničkome pokolju izgubila muža i sa sjetom govori o ljepoti života u Srebrenici prije rata.Osim toga, ona je ushićeno govorila o avlijama (dvorištima) punima raznovrsna zelenila i cvijeća. U jednome trenu, jednostavno ali iskreno, kazala je: “Bole me avlije”.

Oba primjera pokazuju nadu u život i ljubav prema njemu u njegovu totalitetu. Ukazuju ne samo na antropocentričnu, nego biocentričnu i ekocentričnu orijentaciju. Zašto povratnicima i svima koji žele vratiti život u srebreničku regiju ne pomoći da to ostvare. Nitko im nema pravo oduzimati nadu u ljudski smisao i ljepotu života u njegovoj punini.

Povratak dostojanstvena života u srebreničku regiju bila bi elementarna mjera poštovanja i mrtvih i živih žrtava srebreničke tragedije.

Obnova srebreničke regije planetaran je problem

Čitava Bosna i Hercegovina i jugoistočna Europa, a ne samo srebrenička regija, trebaju ne samo materijalnu nego i kulturno-duhovnu obnovu i integraciju u Europu ravnopravnih naroda, njihovih država i kultura. Upravo je nedostatnost univerzalnih kulturno-
-duhovnih vrijednosti uzrokom rata i sveopće ratne destrukcije. Stoga obnovu materijalnih objekata treba nužno pratiti i kulturno-duhovna obnova društvenih subjekata. Klesanje kamena, tesanje drveta i obradu ostalih materijala u materijalnoj obnovi, mora pratiti “klesanje”, “tesanje” i “obrada” ljudi u kulturno-duhovnoj obnovi.8

Kulturno-duhovna obnova trajniji je i zahtjevniji posao od materijalne obnove. Ona se, u uvjetima globalizacije, temelji na univerzalnim i kozmopolitskim (mundijalnim) vrijednostima, što se očituje i kao nasilje mondalizacijskoga. Prema Jeanu Baudrillardu, “izmedju pojmova ‘mondijalizacija’ i univerzalnost’ postoji analogija koja zavarava. Univerzalnost pripada pravima čovjeka, slobodâ, kulture i demokracije. Mondijalizacija se pak odnosi na tehniku, trgovinu, turizam, informiranje. Čini se da je mondijalizacija nepovratan čin, dok je univerzalnost na putu izumiranja. Barem kad je riječ o sustavu vrijednosti na ljestvici koju je uspostavilo zapadno društvo, što nije zabilježeno niti u jednoj drugoj kulturi”9 (Baudrillard, 2003:71-72).

Ustvari, univerzalnost se guši u mondijalizaciji, jer mondijalizacijska razmjena dokida univerzalne vrijednosti. Stoga se može govoriti i o nasilju mondijalizacijskoga, o nasilju koje ne uvažava posebnosti. I ne samo zbog toga, proces kulturno-duhovne obnove može biti dvosjekli mač. Kulturno-duhovna obnova – da. Ali kakva? Bože nas sačuvaj kulturno-duhovne obnove i povijesnoga pamćenja kao izvora krvavih sukoba!

Populističke ideologije, populistički ideolozi i političari, kao i njihovi borbeno raspoloženi masovni sljedbenici u Europi kao univerzalnoj i kozmopolitskoj zajednici, postupno bi morali gubiti oslonac za uskrsnuće povijesnih mitova.10

Obnova srebreničke regije planetaran je problem. Ne samo zbog genocida počinjena nad Bošnjacima 1995., nego i zbog nezadovoljavajućega ukupnog učinka revitalizacije, srebrenička je regija crna mrlja na savjesti odgovornih u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu. Od rezultata njene obnove ne će ovisiti samo povratak povjerenja i sigurnosti u suživot izmedju bošnjačkoga i srpskoga naroda na tom prostoru nego i povratak povjerenja u dignitet države Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta.

Jer, Europa i svijet takodjer nose teško breme odgovornosti za srebreničku, bosanskohercegovačku i hrvatsku ratnu tragediju na ovim prostorima. Iz poštovanja prema mrtvima i elementarne odgovornosti prema preživjelima, dužnost im je da učine sve kako bi se prevladala destrukcija moći i neodgovornosti, a srebrenička i šira regija zaživjele životom dostojnim čovjeka. Odgovor, isključivo djelom, ne trpi odlaganje.

Goražde i njegova regija zaseban su kanton. Zašto srebrenička regija, s obzirom na golgotu koju je preživjela, ne bi bila zaseban kanton s više autonomije i oslonca na središnje vlasti Bosne i Hercegovine i medjunarodne zajednice, s jasno odredjenim programima materijalne i kulturno-duhovne obnove, povratka izbjeglica i razvoja.

Ravnodušan odnos prema obnovi srebreničke regije dokaz je i nedostatka svijesti o značenju jedne okrutne ratne tragedije. Umjesto politike licemjerja i oklijevanja, srebreničkoj regiji potrebna je dosljedna materijalna i kulturno-duhovna obnova. Takva obnova, istinsko dobrosusjedsko uvažavanje i svakodnevna suradnja, ključ su i za postupnu demilitarizaciju duha na tim prostorima.

Uz dužno poštovanje prema dosadašnjemu angažmanu Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta u obnovi i povratku izbjeglica, srebrenička regija i u miru očekuje svoje spasitelje.

Literatura:

Baudrillard, Jean (2001.): Simulacija i zbilja, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
Baudrillard, Jean (2003.): Power inferno, Zagreb, Meandar.
Cifrić, Ivan, (2000.): Moderno društvo i svjetski etos, Perspektive čovjekova nasljedja, Zagreb, Hrvatsko sociološko društvo; Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta.
Foucault, Michel (1994.): Znanje i moć, Zagreb, Globus.
Jedlicki, Jerzy (1990): Heritage and collective responsibility, u: Maclean, M., Montefiore, A. i Winch, P. (ur.), The Political Responsibility of Intellectuals. Cambridge: Cambridge University Press, s. 76.
Jedlicki, Jerzy (1999.): Povijesno pamćenje kao izvor sukoba u Istočnoj Europi, Zagreb, Revija za sociologiju, No. 3-4.
Milosz, Czeslaw, Sudba religijske imaginacije, u: Gardels, P. Nathan, ur. (1999.), Na kraju stoljeća, Razmišljanja velikih umova o svom vremenu, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo.
Slobodna Dalmacija (2004.): Nacisti i sinovi, Rodjeni s krivnjom: djeca “crnih” obitelji, Split, 10. rujna.
Vjesnik/Podlistak (2003.): Nitko nije u stanju naći svoj vlastiti život, Zagreb, 22. prosinca. (Pretisak iz knjige: Paris, Erna (2003.): Duge sjene, Istina, laži i povijest, Zagreb, “Prometej”).