O Ljubavi

Muško i žensko

Govorenje o ljubavi moguće je samo preko njezinih učinaka ili tragova koji su dostupni sjećanju i razumu. Oni su samo odraz jednog u drugom pri čemu počelo ostaje neuhvaćeno u tim tragovima koji se, u skladu s tim, pokazuju kao nerazumljivost i ludost. A odmjeravanje koje poduzima govornik zahtijeva razvrstavanje i prosijavanje tih ostataka: to što nije ludost biva zadržano, a ostalo porečeno i odbačeno. Svako govorenje o ljubavi jeste samo tumačenje njezinih tragova i njihovo prevođenje na drugu stranu toka ljubavi, tamo gdje ona postoji kao u dalekoj rubnosti. Sve što može biti rečeno o ljubavi nije i ona sama. I to je razlog zašto su nerazumnost i ludost njezini pravi tragovi u odredljivome svijetu. Taj koji ljubi ima ljubljenog koji je zastrt. A on hoće puno otkrivanje i poistovjećenje s njim. Kada zastrtost posve iščezne, više nema ni dvojine.

Priča se da bi, kada je zaljubljeni Samnun1 govorio o ljubavi, uljanice lebdjele tamo-ovamo, lijevo-desno. Rekli su mu: “Kaži nešto o ljubavi.” Uzvratio je: “Ne znam nikog na ovome svijetu kome bi bilo lahko govoriti o ljubavi.” Tada pred njega sletje neka ptica. On reče: “Ako ima ljubavi, tada je ona ovo.” I on poče govoriti o ljubavi, a ona ptica stade udarati kljunom o zemlju sve dok ne prokrvari i ne umrije. 2

To govorenje otisnuto je u slici čija suština izmiče razumu. Čini se da je za njezino shvaćanje potrebno znanje koje vidi granice i promjenljivost svega što je s njima. Ono može biti pronađeno u različitim pristupima. Zato je govorenje o ljubavi suvislo i kao svjedočenje ludosti i kao skladni pothvat ocrtavanja ritma unutar neodredljivog. Ljubav dospijeva kao odraz u govorenje o čovjeku, svijetu i Bogu. Kada je u tome slijedu, ona je čovjekova ljubav prema njima – čovjeku, svijetu i Bogu. Ali, u dvojini postoje dva smjera – davanja i primanja. Ukupnost postojanja može biti shvaćena i kao prisutnost dvaju počela – muškog i ženskog. Ta počela obuhvaćaju jedno drugo u punome skladu. Njihova ujedinjenost proizvodi ili stvara sve što postoji. Odnos ta dva počela jeste, sa stanovišta jednosti, stalna promjena. Tako se ukupnost postojanja, svih svijetova, mijenja u svakome času, poput rijeke. “Promjena” je tok kojim su nebesa i zemlja, kao i sve što je među njima, iznova i iznova stvarani. Muško i žensko su počela te promjene i znakovi za sve kretanje u svijetu. Ta uzajamnost jednosti i toka dana je u iskazu:

Reci: On je Bog, Jedan,
Bog je Tok,
rodio nije, i rođen nije,
i jednakog Mu nije. 3

Sve pojave su u Toku. Nijedno njihovo “zaustavljeno” stanje nije Tok, ali ni išta mimo njega. Tok je neodredljiv, ali sve što je u njemu svjedoči ga. Težnja prema njemu jeste poricanje privida o neovisnosti njegovih izdvojenih pojava. U njemu i s njime iščezava pojedinačnost mimo njega: ptica slijeće na granicu, nastoji je probiti i svoju unutarnjost pokazati u Toku i s njim. Njezina suprotstavljenost granici kroz koju nastoji proći, radi Toka u kojem sve jeste, otvara nju pri čemu se na granici pokazuje unutarnjost i “umire” vanjskost. Ali, to je vazda uzajamnost djelovanja i trpljenja. Ta dva počela prisutna su u svijetovima kao ukupnosti postojanja, ali i u svakoj pojedinačnosti u njima. Oni tom svojom prisutnošću uzrokuju preinačavanja i promjenu svega u svakome času. Sve je prema tome u dvojini, kako On kaže u Učenju: I od svega Mi smo stvorili dvojinu4; On je stvorio dvojinu, muško i žensko5. Sve pojave u svijetovima udvojene su s drugim. Neke od njih su počela stvaranja: pero i ploča, nebo i zemlja, duh i tijelo. Te dvojine su razlučenost jednog i istog. U njima ostaje puna ovisnost jednog od drugog. Odnos među njima gradi sklad postojanja. Jedno je potreba drugom: One su ogrtač za vas, i vi ste ogrtač za njih.6

Govorenje o ljubavi pretpostavlja prihvatanje Božije zapovijedi da ne bude klesan Njegov lik. To što čovjek može dosegnuti u svom okretanju prema Bogu vazda je samo slika. A ta slika nikada nije Bog. Od čovjeka se očekuje, i njemu se to nalaže, da očisti svoju srijedu od svake slike, kako bi ona bila otvorena za tog koji je stvorio čovjeka kao Svoju Sliku. Tim neprestanim čišćenjem svoje srijede preko ostavljanja i uništavanja svake dosegnute slike čovjek se neprestano primiče Voljenom. Nijedno dosegnuće ne može ga zadovoljiti. On se stalno udešava da bi sebe vidio kao lijepog preko svog Voljenog i tako postao voljeni svome Voljenome. Nijedno njegovo stanje nije ništa nego časak te udešenosti u kojem on umire, da bi se rodio u novom, ali još ljepši i bliži Voljenom. Primicanje je beskonačno sve dok ne bude puna protočnost u kojoj nova i ljepša slika dotiče u svakom času kao novo oživljenje, a prethodna otiče kao umiranje i zaboravljanje. To je tako zato što sve iščezava osim Lica Voljenog. Sve dok ja volitelja jeste, Voljeni ostaje daleko. A cilj je umrijeti, da bi otkup za tu smrt bio niko drugi do Voljeni.

Voljeti i ljubiti

U tome što je već rečeno javlja se tajnoviti jezički čvor: ovdje je govor o mišljenju o ljubavi, koji nameće začudno preklapanje značenjskih polja u čijim središtima su glagoli “htjeti”, “voljeti” i “ljubiti”. Kada se kaže “voljeti nekog”, to znači da između jastva kao volitelja i drugosti kao voljene postoji veza koja je “voljenje”. Ta veza, kojoj odgovara glagolska imenica “voljenje”, naziva se odlučno “ljubavlju”. Ako se potraži glagolska osnova za imenicu “ljubav”, jasno je vidljivo da bi tome odgovarao odnos jastva koje ljubi i drugosti koja je ljubljena, pri čemu sami glagol označava da jastvo postiže punu bliskost s drugošću, koja na prvoj razini značenja predstavlja doticanje usnama, kada i čin govora, kao prva potvrda mišljenja, biva utrnut u bliskosti volitelja i voljenog, kada iščezava odnos subjekt – objekt ili dvojina. U tome je moguće prepoznati da je volja usmjeravanje prema voljenom, ali da ona ne može dosegnuti cilj bez obzira na to koliko to htijenje i to voljenje sudjelovali u prelaženju i nadlaženju razdvojenosti.

U značenjskoj razlici između volje i ljubavi, kao i s njima povezanih glagola “voljeti” i “ljubiti” moguće je naslutiti odnos ta dva sadržaja jastva. Bude li istražen značenjski grozd oko jezgre “ljub” i glagola “ljubiti”, može se ustvrditi je da on nije odvojiv od značenja kao što su bliskost i sličnost, milost i nježnost, doticanje i milovanje, blagost i ljepota i tako dalje. U svim tim odnosima pokazuju se i razdvojenost i težnja za ujedinjenjem. Ali, to s čime se volitelj ujedinjuje nije odredljiv i postojan predmet iako o njemu mogu kazivati svi znakovi u svijetu i jastvu. Iako se volitelju čini da to što voli jeste pojava ili osoba od koje je odvojen i kojoj se primiče, nijedno dosegnuće ne može mu/joj donijeti smirenost koja bi bila stalnost. Voljeno može biti utjelovljeno, ali ono je vazda i više od tog u čemu se pokazuje. Kada god se voljeno vidi u nekom liku, primicanje njemu uz voljno usmjeravanje svjedočit će da to što se čini ciljem izmiče volitelju jednako kako obzorje ne može biti dosegnuto nijednim putovanjem. Nema ničeg što može zadovoljiti volitelja sve dok on jeste razdvojen od voljenog. Tamo gdje jeste volja jest i strah. Volja okreće prema onome što može biti voljeno, za čim čezne sjećanje u najdubljoj srijedi bića. S obzirom na to da je jastvo u odvojenosti od Jastva, ono je u stalnome strahu od zaboravljanja ili sunovraćanja prema ne-Jastvu.

To što se označava kao “volja” nije, suprotno jednostavnoj logici, odnos volitelja i voljenog. Taj pojam ne pokriva puninu te veze. Njemu odgovara samo jedna razina, ili samo jedan stupanj, tog odnosa u dvojini, jednako kako odnosu tog koji hoće i tog što on hoće ne odgovara u cijelosti pojam “htijenje”. Razlika između htijenja i ljubavi jeste volja. Tako, volja uključuje htijenje ali je više od njega. A ljubav uključuje volju ali je više od nje. Misliti o ljubavi znači svoditi je na volju u mišljenju ili prevoditi je s jedne razine ljudske naravi na drugu. Kada se ljubav pokazuje kao privlačnost između volitelja i voljenog, pri čemu je njezin zbiljni cilj neodredljiv, oblik prema kojem se volitelj usmjerava, kako bi se volja iskazivala kao sadržaj ljubavi, mora biti određen i prepoznatljiv. Ali, to prema čemu upravlja volja nije i ne može biti odredljivi cilj ljubavi. To je samo jedna od stanica na neograničenom putu primicanja Jednosti.

A tri su razine te naravi ili tog sadržaja – volja, ljubav i znanje. U drukčijem iskazu to su tri mogućnosti – pokoravanje ili pobuna, vjerovanje ili poricanje, te svetost ili profanost. Kada su volji jastva suprotstavljeni veličina i moć, te gnjev i kazna, ona se preinačuje u strah. A taj strah nagoni jastvo na uzmicanje ili napadanje. Tim uzvratom na veličinu i moć strah je priznanje ili poricanje, a volja samo trag unutarnje smirenosti koja se povukla u dubinu jastva. Takav strah potvrđuje ili poriče veličinu i moć. Jastvo se u bijegu skuplja i stišće. A kada strah pokrene jastvo na odlučnost da napadne sve što nije Jastvo ili Punina, kako bi pronašlo utočište u Njemu, ono se silovito proširuje. I stiskanje i proširivanje primiču granici ili krajnosti. Granice kože, te osjetila i svijesti nameću pitanje o onome “iza”. Vidljive pojave kazuju o svome nevidljivom korijenu. Njih ne mogu dosegnuti ni osjetila ni razum. Oni zahtijevaju i nameću prelaženje iza granica koje je moguće u vjeri – privlačnosti tog što je druga strana vidljive pojave, nužnosti uzlaženja svega što je spušteno, vraćanja Stvoritelju svega što je stvoreno. Pred tom sigurnošću nevidljive strane zbiva se opuštanje u kojem smirenost preplavljuje biće. Pojave se pokazuju u savršenom poretku i potvrđuju jednost. Ali, sve to što se pokazuje nije ni zaustavljivo ni uhvatljivo. Iako je taj puni mir jednosti posve blizu, on neprestano teče između unutarnjosti i vanjskosti, te prvosti i posljednosti. Njegova smirena nesmirljivost ponovno pokreće jastvo iz njegove opuštenosti. Pred čovjekom je svijet neizbrojivog mnoštva i njegova jedna i ista suština iza svakog oblika. Prepoznavanje tog neizbrojivog mnoštva oblika, od kojih nijedan ne poriče tu jednu i istu suštinu, zahtijeva i naređuje razlučenje nezbiljnog od zbiljnog ili ne-Jastva od Jastva.

Pojave i njihovi oblici nisu ništa ako ne pokazuju Zbiljnog, jer nema zbilje osim Zbilje. Pristajanje uz Zbilju znači slušanje njezinog govora i prihvaćanje njezine zapovijedi. Iako njezina suština nije vidljiva, nema ničeg a da je ne pokazuje. Znati Nju znači biti ona. A biti ona znači znati Nju. Pojave u svijetu nisu ništa do njezino potvrđivanje. I to je razlog zašto vidljivi svijet ima svoju zbiljniju razinu u svojoj nevidljivoj strani. Pitanje: “Zar ne vidite pokornost svega u svijetu?” – potvrđuje da i Sunce i Mjesec, i planine i zvijezde, i drveće i životinje potčinjavaju posve svoju volju Njegovoj volji. Oni su tako, i pojedinačno i zajedno, vidljiva strana Njegove ljubavi da bude poznat. Isključivanjem vlastite volje kao nužnosti bivanja odvojenim pojave u svijetu pokazuju njegovu ljubav. Mogućnost ljudskog jastva da ima svoju volju pokazuje se u dvojini – udaljenost i bliskost. Kada je pokornost Njemu potpuna, tada je volja poistovjećena s Njegovom. I to je dosegnuće pune bliskosti u kojoj je savladana razdvojenost. Tu više nije moguće govoriti o dosegnuću kretanja između volitelja i voljenog. Jednostavno, jastvo i Jastvo su ujedinjeni u stanovištu ne-stanovišta, u miru toka i toku mira.

To što privlači kao obznana ljepote, ali ostaje neodredljivo, čini da su znanje različitih predmeta ili različiti odnosi između saznavatelja i saznavanog samo drukčiji zastori tame i svjetlosti na licu jednosti. Poricanje tog svodi jastvo u svijet kao dovoljnost sebi. Time se jastvo “otkida” od svog uspravnog produljenja do prvog uma u kojem su znanje i biće ujedinjeni. Tada su volja i ljubav u opreci.

Srce

Volja mora i poreći i potvrditi: ako mora poreći predmete prema kojim usmjerava jastvo, s obzirom na njihovu varljivost o kojoj kazuje promjenljivost, mora ih i potvrditi s obzirom na svoju slobodu izbora. Poricanje je iz slobode. Njime se jastvo uspostavlja u svojoj razlučenosti: sklonost zlu, prekoravanje ili stalno prisjećanje više mogućnosti i, naposljetku, dosezanje mira u kojem su ljudska i Božija volja izmirene jednim zadovoljstvom u ozbiljenosti istine da nema volje osim Volje. Slobodno okretanje prema Volji uključuje napor i vojevanje viših razina jastva protiv nižih radi uzdizanja ili uspravljanja. Njima se jastvo suprotstavlja izazovima i udicama svijeta i njega samog. Uvjetno jastvo nastoji nadoći i postići osjećanje dovoljnosti a to ne znači ništa drugo do njegovo skrućivanje – ili, kako je kazano u Učenju, “okamenjenje srca” ili “bolest srca” – što uzrokuje zaprečenje volje i njezino prisiljavanje na djelovanje odozgor prema dolje. Tako, jastvo je razlučeno u svojoj okomitosti između tijela, kao skrućenja prema ništavnosti, i duha, kao najviše razine u postojanju. Obzorja vanjskog svijeta pokazuju razlučenost imena od beskonačnosti i vječnosti do njihovog sabiranja u tački i trenu.

Sve to što je raspršeno u obzorjima vanjskog svijeta sabrano je u čovjeku, i to u tijelu, kojem u vanjskom svijetu odgovara zemlja, duši, kojoj odgovara to što je između, i duhu, čemu odgovaraju nebesa. Raspetost između tih mogućnosti određuje ljudski usud. Duh ili um obasjava ukupnost jastva, ali svjetlost je posredovana srcem. O zapriječenosti toga posredovanja ovisi stanje ljudske duše. Ona će biti okrenuta miru, koji je u duhu i umu, ili strastima, koje su u duši ili tijelu. S obzirom na to da je ukupna raspršenost pojava u vanjskom svijetu, koje odgovaraju neizbrojivom mnoštvu imena, sabrana u čovjeku, njegova srijeda uključuje neizbrojivo mnoštvo vidika. I to je razlog zašto je srce “mjesto okretanja, vraćanja, promjene, toka itd”. S obzirom na to da gledanje kubusa tjelesnim okom daje neizbrojivo mnoštvo slika s promjenom položaja, svjedočeći tako o jednosti prostora, i srce se pokazuje kao jednost u mnoštvu. Time je ono sposobno da primi jednost kao mogućnost mnoštva imena, da bude primatelj njihovog razlučenja u pojave kao znakove, te da iz mnoštva primi znakove i imena i u njima zna jednost.

Srce je, tako, istodobno i sabiranje i razlučivanje. Ono je okrenuto i prema jednosti i prema mnoštvu. A to znači i prema veličini i udaljenosti i prema bliskosti i ljepoti. Kada se u njemu zbiva razlučenje, u pojave se prenosi ljubav kao izvor pokazanja. Tako prenijeta ona je trajni pokretač prema ponovnom dosezanju jednosti. U srcu je sabiranje ili ujedinjenje znanja i ljubavi kao vjere. Izvan njega oni su razlučeni, ali, i pokazanje tog što jeste prvo i posljednje, unutarnje i vanjsko. Srce je dijete odnosa duha i duše. U mnoštvu mogućnosti tog odnosa duša se pokazuje kao sila odvraćanja jastva od svjetlosti uma i upute, a duh ga vuče prema Bogu. S tog stanovišta odnos duha i duše pokazuje se kao napetost i sukob. Ali, ako se duša potčini svjetlosti duha, odnos biva usklađen i uravnotežen. Taj sklad duha i duše usporediv je sa ženidbom Prvog Uma Općom Dušom. Iz te sretne ženidbe duha i radosne udaje duše biva rođeno srce, koje je dijete u obliku Milosnog. Tako, ukupnost znakova u obzorjima i jastvima dospijeva u to srce. Ono je i početak i kraj svega što je u jastvu i njegov prolaz prema svemu u vanjskome svijetu. U njemu su i sva imena, i kao mogućnost i kao obznanjenje. I razdvajanje i ujedinjenje su u njemu i s njime. Budući da je samo Suština vazda jedna i ista, sve u postojanju jeste u neprestanoj promjeni odnosa djelatnog i primateljskog. Nema nijednog časka niti ijedne tačke u postojanju koji ostaju jednaki. I srce je “pregrada” u kojoj se uravnotežuje promjena te dvojine u postojanju. U njemu su stalno pokazani i jednost i mnoštvo.

Valja ponoviti da je srce veza prema nestvorenoj i nestvorljivoj srijedi čovjeka. Ona je na tajnovit način najviša razina čovjekovog bića. Uronjena je u Um, pa tako u “dodiru” s njegovim korijenom. S obzirom na to da je jastvo u promjeni, srce je mogućnost pretpostavljanja, primanja i uzvraćanja njoj. Time je srce iznad svake promjene, ali i njezino počelo u ukupnosti jastva. I to je smisao iskaza: “Srca sve Ademove djece su kao jedno i jedino srce između dva prsta Premilosnog. On ga okreće gdje god želi.”7

Njegova “bolest” ili “tvrdoća” jest zatvorenost prema Višem i okrenutost u suprotnom smjeru, prema ništavnosti, ili odvojenost od te zrake koja “spaja” najviše sa svakom pojavom, pri čemu svaka usmjerenost koju nude pojave i veza razuma s njima ostaju bez pouzdanog mjerila o kakvoći i usklađenosti sa svrhom ljudskog postojanja.

Vrline suprotstavljanja i vojevanja protiv takve okrenutosti uključuju odluku, bdijenje i ustrajnost. To je duhovni čin koji je, s druge strane, uvjetovan njima, ne u njegovoj jednoj i jedinoj zbiljnosti već u njegovoj uzajamnosti s trajanjem, što zahtijeva ponavljanje, ritam, preinačenje vremena u trenutnost; duhovni čin je, na svojoj razini, sudjelovanje u Svemoći, u Božijoj Slobodi, u čistom i vječnom Činu. To što djelatno treba biti pokoreno jeste prirodna i uobičajena pasivnost prema svijetu i prema slikama i poticajima duše; duhovna lijenost, nemar, sanjanje – sve to mora biti nadiđeno; pobjedu daje Božija Prisutnost koja je, neka tako bude kazano, “utjelovljena” u svetome činu – molitvi u svim njezinim oblicima – te tako oživljava pojedinačnu suštinu.8

Ljepota

Ništa u svijetovima nije usporedivo s Bogom. Ali, ništa u njima nema zbiljnost mimo Njega. Tako, nasuprot neusporedivosti jeste sličnost, budući da Njega hvali svaka riječ9 u svijetovima. Neusporedivost i sličnost su istodobne i njima odgovara jeste/nije sveg postojanja. Svaka pojava u postojanju ima vidljivost i nevidljivost. U vidljivosti je razlučena prema obzorjima u kojima se pokazuje. U svojoj nevidljivoj strani ona je bliža višoj i nerazlučenoj razini u kojoj su pojave bliže skrivenoj riznici koju obznanjuju svojim postojanjem. Ta dvojnost vidljivog i nevidljivog i vanjskog i unutarnjeg gradi lanac svijetova. Nijedna pojava nije bez granice između ta dva mora u koja je uronjena. Na granici se na tajnovit način dotiču i ujedinjuju vidljivo i nevidljivo, te vanjsko i unutarnje. Dvojina je obznanjenje i potvrda jednosti. Ali, kada bilo koja pojava izgubi tu vezu ili taj dodir, preko kojeg je “s istinom”, ona postaje okrenuta samo ništosti. Kao takva ona je zadobila u ljudskome shvaćanju svoju izopačenu ili pokvarenu sliku. A svaka pojava je, s obzirom na njezinu izvornu povezanost s tajnom riznicom, obznanjenje ljepote. U izobličenosti i pokvarenosti ona prestaje svjedočiti Ljepotu, pa se pokazuje kao ružnoća. Neusporedivost i sličnost su narav svake pojave. One bivaju izobličene kada se ta dvojina koja ih održava u vezi s tajnom riznicom ne shvaća kao potvrda jednosti.

Spomenutoj sličnosti odgovaraju Imena: Lijepi, Bliski, Milosni, Premilosni, Voleći, Nježni, Oprosni, Darivatelj, itd. Ona su poznata kao imena ljepote, nježnosti, obilja ili milosti. To su imena primateljske otvorenosti ili davateljske ženskosti. Ona iskazuju potčinjavanje željom drugih, pa zato mehkoću, prihvatanje i prijemljivost. Naspram njih i s njima su imena pokretačke djelatnosti i tragateljske muškosti. Kao takva ona jastvo okreću vanjskosti ili svijetu kao svemu što je izvan jastva, svemu što je iza granice pojedinačnosti. Ali, On je s jastvima, ma gdje ona bila.10 A to potvrđuje da je granica između jastva i vanjskosti privid, te da je u tome da nema jastva osim Jastva potvrđena sličnost preko koje je porečena dvojina. Ljudski uzvrat tim imenima nježnosti i bliskosti jesu intimnost, nada i proširenje. Intimnost je bivanje zajedno i ujedinjenje. A to se doseže preko ljubavi.

Puno ujedinjenje jeste cilj ljubavi. Ali, bivanje pojavom u stvorenome svijetu znači i bivanje u razdvojenosti. Pojava traži sebi sličnog preko kojeg se može vidjeti u svojoj zbilji. I to je njezino kretanje na putovima u prostoru i vremenu. Time potvrđuje da je iza svih imena jedna i ista suština. Ljubav je težnja prema toj jednosti iza svake pojave. Taj koji voli znanje sebe pokazuje se u drugome da bi sebe gledao preko njega. Tome drugome i prijeti i obećava, jer ne priznaje njegovu svrhu osim da se preko njega obznani, a pri tome ne porekne svoju jednost kao puninu. Tako, taj drugi kojeg voli i koji mu je lijep nije ništa drugo nego on/ona – jastvo koje sebe želi obznaniti sebi. Ali, on/ona jeste potreban njoj/njemu jedino kao on/ona. Jastvo neće ništa nego puninu. Zato je njegova/njezina milost prema tome/toj preko kojeg/koje se gleda počelna i obuhvatna. Ujedinjenje je moguće samo u punini te milosti. Razdvojenost i bol koja je neodvojiva od nje samo su stanja na putu ujedinjenja koji nije ništa drugo do povratak jednog drugom ili potvrđivanje Jednosti, o čemu kazuje i Vjesnik: “Dobro, ono cijelo, jeste u Tvojim rukama, ali zlo Ti se ne vraća.”11 Bol razdvojenosti razbuktava vatru ljubavi:

Bol je alkemija koja obnavlja – gdje je
nemar kad se bol upliće?
Budi svjestan, ne puši hladno u svoj
nemar! Traži bol! Traži bol, bol, bol!12

Nijedno govorenje o ljubavi ne može zaobići pitanja o razdvojenosti i ujedinjenju. Ljubav je vazda sa zbiljom bliskosti i udaljenosti. Iako je ljubav prvenstveno povezana s Božijom Ljepotom i nježnošću, ona zahtijeva i moć i žestinu. Sve što je u postojanju ogleda i svjedoči, u svojoj beskonačnoj igri dvojine, Božiju ljepotu i Božiju moć. Sabirući Rumijevo kazivanje o tome, Annemarie Schimmel veli: “Božiji dvojni iskazi objavljeni su u svemu na zemlji: On je Milosni i Gnjevni; Njegov je jam?l, Ljepota mimo svih ljepota, i jal?l, Moć koja nadlazi sve moći.”13

Ljubav je vazda unutarnja. Ona omogućuje jastvu da svoju najdublju zbilju, izvornu nerazlučenost pokazanu u stvaranju, pozna kao ljepotu. To pokazanje je izravno. Tamo gdje jastvo nalazi ljepotu ono prepoznaje onu ljubav koja traži da njegova izvorna punina bude viđena. Zato ljepota ima snagu privlačnosti, ona je ljubav koja se pokazuje u drugome i koja se zadovoljava samo u ozbiljenju preko ujedinjenja. I nije čudno što ljepota i ljubav imaju i značenjsku bliskost s doticanjem, dodirivanjem, pristajanjem i sastavljanjem. Pokazanje ljepote nije ništa nego obznanjenje da je mnoštvo iz nerazlučene jednosti i prema njoj. Ljubav potiče jastvo, a ljepota ga privlači. To je tako zato što punina jastva jeste u neobznanjenoj tajni. Nastajanje i povratak, u skladu s tim, jesu u jednosti, ljubavi i ljepoti. Kada pojedinačno jastvo u ljepoti koju obznanjuje susret s drugim prepozna “tuđu” svojinu, to ga potiče prema zavisti. Njegovo oko postaje zavidno i zato je shvatljivo zašto Vjesnik traži utočište u Bogu od “zavidnog oka”.14 I zato je shvatljivo i zašto imam ‘Ali sin Huseinov moli:

Oslijepi oči naših srca
prema svemu suprotstavljenom Tvojoj ljubavi!15

Voljenje žene

Viđenjem ljepote u liku žene čovjek otkriva sebe. To je njegova opuštenost ili trezvenost pred tom mogućnošću da sebe otkrije u vanjskome svijetu. Otkrito mu se pokazuje kao razdvojenost od sebe. U njemu on vidi znak o Bogu. Iz trezvenosti pred tim pokazanjem prelazi u pijanost: on voli Boga, ali to što mu je pokazano bježi i iščezava. Gdje god se opijeni okrene, tamo nalazi trag Voljenog. Ali, taj trag ne ustrajava ni u jednome času, niti u bilo kojem liku i ne prihvata voliteljevo posezanje za njim. On je svuda i nigdje, pa je volitelj u stalnome lutanju i sudaranju. On voli Boga, ali ne nalazi uzvrat za svoju ljubav. Voli li Bog mene? – pita se. Uzajamnost između Hvalitelja i hvaljenog otkriva se u njemu kao govor drugog u prvom: Ako volite Boga, slijedite mene, pa će Bog voljeti vas. Slijediti Hvalitelja znači upoznavati sebe, kako bi bilo ozbiljeno da nema jastva osim Jastva. S tim i iz tog izvire Božija ljubav prema tom koji se raskriva pred Bogom, prihvatajući Hvalitelja kao svoj najbolji uzor. Poredak voljeti Boga i slijediti Hvalitelja postavljen je tu kao uvjet Božijeg voljenja čovjeka. Ali, to što je tu uvjetno, suštinski je drukčije: Božija ljubav prema čovjeku je bezuvjetna i počelna, budući da je On stvorio čovjeka u ljubavi da Se obznani. Božija ljubav je i vječna i vremenita: I On je s vama, gdje god bili.16 Bog jeste oduvijek i zauvijek jedan i isti. Sve pojave, i kao nerazlučene u Njegovoj tajni i kao razlučene u Njegovom stvaranju, nisu i ne mogu biti ništa drugo do ta Njegova neizmjenljiva Jestost. Bog voli Hvalitelja, a on voli Njega.

Od ovoga svijeta žene su Hvalitelju učinjene voljenim. Ljudskost je prisutnost duha i duše. Savršena ljudskost jeste sklad duha kao muškog i djelatnog počela i duše kao ženskog i primateljskog. Taj sklad obznanjuje Jednost, kao svugdje i vazda prisutno Lice. Znati dušu ili jastvo znači znati Gospoda. Potreba za tim nije ništa drugo nego ljubav, i to ljubav prema Bogu. Voljeti ženu znači voljeti Boga. I tu je najveća tajna ljubavi. Nema većeg zadovoljstva od najveće bliskosti sa ženom i ujedinjenjem s njom. Ali, to zadovoljstvo nije ništa drugo nego Božije otkrovenje. Ako ga sudionici u njemu dodjeljuju ičem drugom osim bliskosti s Bogom, tada je to uzimanje mjesta i časa otkrovenja umjesto tog Koji Se tu i tada otkriva. Nakon svakog takvog zadovoljstva zahtijevano je cjelovito kupanje, kako bi sudionici u tom sjedinjenju tako porekli da išta od tog može biti pripisano njima. Ni mjesto ni vrijeme pokazanja dobrote i ljepote ne mogu biti zamijenjeni time što je pokazano. Ujedinjenje i zadovoljstvo u njemu mogu biti saznati jedino vraćanjem u mnoštvo i uvjetnost. Čistota jeste neprihvatanje tog mnoštva i za što drugo mimo jednosti koja je u njemu obznanjena. Ljubav preinačuje skritost u znanje. Time se jednost pokazuje u mnoštvu. A kada je pokazana, mnoštvo nije ništa drugo nego ta ista jednost. Čin kupanja nakon sjedinjenja potvrđuje tu jednost u mnoštvu i to mnoštvo u jednosti.

Svako pripisivanje zadovoljstva u tom časovitom otkrovenju potiče ljubomoru i gnjev Tog Koji im Se otkrio. A to je klanjanje i robovanje jastvu mimo Jastva, kako je to izričito rečeno u Tori: “Ne klanjaj im se niti im služi. Jer Ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.”17 Otrežnjenje iz pijanstva i pometenosti znači shvatiti da su sva obzorja, i nebesa i zemlja, stvorena i rasprostrta samo zato da bi bila sabrana u čovjeku. Sve što je u obzorjima, i nebesa i zemlja, ne obuhvaća Tog Koji je cilj ljudskog znanja. Zato je čovjekova ljubav, kao snaga koja ga vodi na putu saznavanja, udešena za prolaz kroz svijetove i mimo njih, sve do Tog Koji je Svoju jednost obznanio u toj veličini nebesa i zemlje i ljudskom srcu koje sve obuhvaća. Sve što je u postojanju potčinjeno je čovjeku uz uvjet da je njegova suština hvaljenje Boga.

Bog ne ostavlja čovjeka ni kada je on u najdubljem zaboravu. Čovjekovo sjećanje jest otkrivanje u sebi nezaborava kao počela, što nije ništa drugo do Božija ljubav prema obznanjenju Sebe. Otkrivanje tog počela stvaranja znači svjedočenje da nema sebstva osim Sebstva. “A ko upozna sebe, upoznao je svog Gospoda” – veli Hvalitelj. On voli njih, i oni vole Njega18 jeste počelo ljubavi koje omogućuje čovjeku da sebe otkrije i preda sebi. Čineći to slijeđenjem Hvalitelja volitelj se približava Bogu. A približavanje je otkrivanje savršenosti kao najviše ljudske mogućnosti. Ta savršenost je u pokornosti. Svako dobro počinje u otvorenosti za njegovo primanje. A to je odnos govora i slušanja. Taj koji govori uračunava slušatelja koji šuti. I on bi volio da ga taj koji šuti čuje i shvati u punoj ljepoti. Govornik očekuje od slušatelja punu otvorenost za primanje čutog. U govorenju se pokazuje djelatnost ili muškost, ali se ono promatra iz “mjesta” primanja i ženskosti. Tako zadovoljstvo djelovanja biva dosegnuto u smirenosti primatelja ili u “jastvu u miru”. U spolnom činu jastvo je obuzeto silinom zadovoljstva, čime se predosjeća blaženstvo rajske bliskosti Bogu. To zadovoljstvo obznanjuje Božiju žestinu naspram Njegove nježnosti. Uzajamnosti žestine i nježnosti odgovaraju one veličine i ljepote, te gnjeva i milosti. Potčinjenost žestini, moći i gnjevu, u toj usmjerenosti prema ujedinjenju, ne vodi udaljavanju, već neusporedivom zadovoljstvu.

U ženi čovjek poznaje svoje jastvo i hoće da ga vidi bez odjeće i zastora i da otkloni njegovu dvojinu:

Ako bi duši bile skinute sve njezine ljuske, njezinom pogledu bio bi otkriven posve goli Bog i njoj bi Se dao, ne uskraćujući išta. Sve dok duša nije svukla svoje zastore, ma koliko tanke, ona ne može vidjeti Boga.19

Razlučenost zemlje i nebesa, kao dvojina koja potvrđuje jednost, ima razrješenje u čovjeku kojem je kuća u njegovoj najvišoj mogućnosti. Toj kući on se vraća kao putnik. S njome uspostavlja vezu i to preko žene koja mu se pokazuje u svemu na tome putu, kako kazuje Hvalitelj:

Prijepodnevno putovanje ili poslijepodnevno putovanje radi Boga bolje je od cijelog svijeta i svega što je u njemu; a mjesto koje odgovara jednoj stopi u Raju bolje je od cijelog svijeta i svega što je u njemu. Ako bi neka od rajskih žena pogledala na zemlju, sav prostor između njih ispunila bi svjetlošću, i sve što je između njih ispunila bi mirisom. A veo na njezinom licu bolji je od cijelog svijeta i sveg u njemu.20

Svlačenje i spajanje

To što biva spušteno mora biti i uzdignuto. Slaženje uključuje i uzlaženje. Tako je i s razdvajanjem i ujedinjavanjem. Na početku razdvajanja njegovi sudionici su najbliži. Njihovi oblici ne pokrivaju posve jednost njihove suštine. Udaljavanjem od te suštine oblik postaje zatvoreniji i neprozirniji. Dok dijete raste u utrobi majke, i pored toga što osvaja posebnost, ono ostaje njezin dio. Ujedinjenost djeteta i matere u utrobi svjedoči milost jednote: nerođeno dijete je potčinjeno tom svijetu unutarnje milosti, pa je i namjesnik u njoj. Preinačavanje pune ujedinjenosti matere i djeteta u njihove zasebnosti i razdvajanja pokazuje se kao ljubav. Sjećanje na ujedinjenost i trpljenje razlaženja nameću potrebu za imenom preko kojeg bi rastuće udaljavanje bilo premošćeno. Taj koji može biti tjelesno odsutan i dalek ostaje u sjećanju i imenu blizak. Djeca se rađaju gola. Njihova golotinja se produljava kao napominjanje izvorne jednosti. Ali, udaljavanje postaje sve veće i gledanje iz te udaljenosti pokazuje da je ujedinjenost izgubljena, pa da ju je moguće dosegnuti priznajući zbilju odvojenosti i posebnosti. I to je odijevanje. Čovjek i žena skrivaju svoju golotinju. Odjeća potvrđuje razdvojenost, ali i povratak jednosti. Sve dok je svijet zastor u kojem je sve priznato kao znak, čovjek ne poznaje svoju golotinju. A čim u prvom čovjeku ta prozirnost iščezne, priznanje svijeta kao stvorenosti zahtijeva odjeću i okretanje unutarnjosti kao jednoj i vanjskosti kao drugoj strani jastva. Uvećanjem udaljenosti i zaborava izvorne ujedinjenosti odijevanje i zastiranje postaju presudni oblici pokazanja zbilje. Ljubavi između roditelja i djece, braće i sestara, te drugih srodnika proistječu iz osjećanja bliskosti u jednosti od koje se udaljuju. Ljubavi prema ljudima kao takvim svjedoče o osjećanju nužne jednosti na nekom početku. Ali, sva ta osjećanja, koja su vazda u većem ili manjem zaboravu, ostaju straga ljudske usmjerenosti vremenu. One su vazda s granicama koje naznačavaju odjeća i zastor.

Jednost koja je na početku nije zauvijek izgubljena. Ona je mogućnost svakog čovjeka, budući da je bila puna. Zato je odvojenost istodobno i mogućnost svlačenja u punini i pred njom. Ujedinjenje je nužnost razdvajanja i obrnuto. I to ujedinjenje je okrenuto punini i bliskosti. Ono se pokazuje u primicanju zastorima i prolaženju iza njih. Mnoštvo je samo pokazanje jednosti. Odnos prema svim sudionicima tog mnoštva jest povezanost s jednošću. Svi oblici prijateljstva su saznavanje i potvrđivanje zajedničkog i bliskog. Snaga kojom se nastoji svladati i prijeći razdvojenost nije ništa drugo nego ljubav. A ni izvor ljubavi nije ništa do ta jednost. To da je čovjek, kao i sve ostalo, stvoren u Zbilji i s njom, da je Ona s njim ma gdje bio, da mu je bliža od vratne žile, da je svugdje gdje se okrene, da mu se odaziva kada je zove, da ga se Ona sjeća kada se on sjeća nje omogućuje mu da se iz mnoštva može stalno vraćati jednosti i to neizbrojivim putovima.

Prvi čovjek je bio posve blizak Bogu i bio je gol. Zabranjeno drvo i njegovo srce nisu bili razdvojeni. To što je bilo zabranjeno u vanjskome svijetu bilo je zabranjeno u njegovoj srijedi. Preko te čistote u te dvije srijede, koje su, zapravo, bile jedna i ista srijeda, i ukupnost vrta bila je u punoj čistoti. Kada je čovjek svoju volju suprotstavio Božijoj, zabrana u njegovoj unutarnjosti pokazala mu se odvojenom od zabrane u vanjskome svijetu. Svojim prekršenjem zabrane izgubio je izvornu bliskost Stvoritelju koja je postojala uz njegovu jasnu svijest da je samo stvor. Do tog gubitka on je u svemu vidio Lice – jednako u njegovoj sabranosti u licu žene i u ukupnosti postojanja. To prekršenje “odvojilo” ga je iz punine milosti i Lice je postalo zastrto, pa mu je pogled uznemireno pokušavao proći kroz znakove koji su najednom postali neprozirni.

Prije prekršenja zabrane pojave u Vrtu bile su mu prozirne. Sve su obznanjivale Istinu s kojom su stvorene. Golost njegove žene bila je isto tako prozirna i nije imala ništa drugo do ljepotu kojom Se pokazivao Stvoritelj. Šejtan im je došaptavao riječi protiv zabrane, kako bi im njezinim prekršenjem učinio tijela neprozirnim, kako bi im se pokazala njihova golost, pa tako granice i izdvojenost. A kada su se vidjeli u tome, posegnuli su za rajskim lišćem kako bi pokrili svoju golotinju i osigurali da unutarnjost njihovih posebnosti bude sačuvana za ponovno ujedinjenje kojem su se nadali.21 A ujedinjenje pretpostavlja svlačenje i spajanje. U njemu se potvrđuje da oni obznanjuju sva Božija Imena, za razliku od svega drugog u svijetu. Ljudsko biće je punina, a sve drugo je dio. Ljudsko biće, počelno govoreći, jeste u središtu postojanja, a sve ostalo je na rubu. Svlačenje i ujedinjavanje muža i žene jeste potvrđivanje jednosti kao početka i kraja. U tome se obznanjuju dva počela – djelatni i prijemni, te muški i ženski, kao protičuća jednost u kojoj je sve postojanje, ali vazda kao razdvojenost koja traži i potvrđuje jednost.

Razdvojenost i udaljenost usmjeravaju, na različite načine, prema primicanju i ujedinjenju. Čovjek se može raskriti prema drugoj osobi. Pri tome njegovo raskrivanje prema drugoj osobi jeste istodobno i skrivanje. Tim skrivanjem u raskrivanju ili tim odijevanjem u svlačenju ona i on postaju jedno drugom odjeća. Oni isključuju gledanje svijeta i okreću se sebi radi otkrivanja rajskog stanja čistote i bliskosti. Doticanjem tijela oni preinačuju govorenje u bivanje. Nepostojanost slušanja, govorenja i gledanja preinačuje se u nepostojanost doticanja. Oni nastoje “sastaviti” granice svojih jastava i sjediniti svoje suštine iza oblika. Što je primicanje veće, kraće je i njegovo trajanje. Vrhunac njihovog ujedinjenja je trenutan i prolazan. Nakon toga jednost se ponovo obznanjuje u jasnom osjećanju razdvojenosti sa osnaženom žalošću i umorom. Stalni tok je pokazivan i razdvojenošću i doticanjem, ali on ostaje nepoštedna jednost koja i odbija i prima sve što on nije. Tako, naspram njegove vječnosti jeste vrijeme u kojem šumi zbilja. Taj šum vremena i svjedoči i poriče milost. On se gasi kada je ujedinjenje dosegnuto. I ništa osim ujedinjenja ne svladava razdvojenost.

Govor koža

Kada bi neko hvalio imama ‘Alija, on bi mu uzvratio da bolje zna sebe od drugih, a da ga Bog zna bolje od njega.22 Čovjek se, kako je kazano u toj tvrdnji, može sakriti od drugog čovjeka, pa i sebe samog, ali ne može od Boga. Budući da su uši, oči i kože granice preko kojih su uspostavljani odnosi jastva s ne-jastvom, one su i zapreka za drugog u njegovom znanju o unutarnjosti. Tako su sluh, vid i doticaj svjedoci o tome šta može biti utajeno od drugog. A svjedočiti može samo onaj koji može govoriti. Ljudsko oslanjanje na neznanje drugog o njegovoj unutarnjosti pretpostavlja nemogućnost ušiju, očiju i koža da govore. Oni se tako potčinjavaju ljudskom upravljanju govorom. Oduzima im se narav znaka koji se vraća označenom predajući mu sve što ima kao primljeno od njega. To što je skrito u ljudskoj zatvorenosti, ušima, očima i kožom, ne može biti nepoznato njihovom Stvoritelju. Skrivanje pred drugim u vanjskom svijetu preinačuje čovjeka u boga ako se u tome porekne da Bogu nikada ništa nije pokriveno. Otkritost tijela, otvorenost očiju i slušanje čine čovjeka golim pred drugim. I on se može pokriti pred njim. Zatvoriti oči ili okrenuti pogled, ne slušati ili začepiti uši. Ali, ništa od tog ne čini ga skritim pred Bogom. Sve njegovo ostaje Njemu dostupno.

U danu kada su Božiji neprijatelji poredani prema Vatri, prikladno izloženi,
sve dok, kada joj dođu, njihove uši, njihove oči i njihove kože
posvjedoče protiv njih o tome šta su činili,
pa oni kažu svojim kožama: “Zašto svjedočite protiv nas?”
One će reći: “Bog nam dade govor, kako govor dade svemu.
On vas je stvorio prvi put, pa ćete Mu se vratiti.
Ne sakriste sebe tako, da vaše uši, vaše oči
i vaše kože ne bi svjedočili protiv vas; već misliste

da Bog nikada neće znati mnogo tog što činiste.
Pa onda, misao koju misliste o svom Gospodu uništi vas,
i zato se ovog jutra nađoste među gubitnicima.”23

Čovjekova prisutnost u svijetu, preko dodira i razmjena, uključuje kožu kao granicu. Ali, ljudska ukupnost je dodir s vanjskim svijetom preko otvorene i zatvorene granice. Čovjek nikada nije ni posve otvoren, ni posve zatvoren za vanjski svijet. A to označava njegovo mjesto na granici između ovog svijeta i višeg. Ako je zatvoren prema višem, vanjskost prodire u njegovu unutarnjost kao u ponornu jamu. Ali, ako je otvoren prema višem svijetu, i njegova unutarnjost je obasjana svjetlošću koja je počelno viša od one u vanjskome svijetu. Tada se preko njega osvjetljava vanjski svijet. Bog je puni Svjedok. A sve što iz vanjskog svijeta, preko otvorenih i zatvorenih granica jastva, dospijeva u unutarnjost svjedoče granice. Samo misao to može poreći, ali uz zatvaranje prema Višem. Tada je čovjek sveden na odvojenost od Zbiljnog. On sebi, podizanjem svog mišljenja na najvišu razinu, dosuđuje odvojenost od Zbilje. Posljedica tog je neodgovorivost na pitanje o odnosu zla i dobra. Oni postaju dva suprotstavljena počela koja su u nerazrješivoj borbi. Tek u otvorenosti jastva prema počelu ta nerazrješiva dvojnost dobiva posve drukčiji vidik:
Nisu jednaki dobro i zlo.
Uzvrati time što je bolje.24

Bivanje u koži ili granici znači razdvojenost jastva i svijeta. Ta razdvojenost ogleda jedna drugu: sve što je u svijetu kao cjelini razlučeno sabrano je u čovjeku. Njegovo središte ili srce “stoji” na granici između duha i tijela. Preko njega se svjetlost duha prenosi u svijet duše. Kada se ljudske razdvojenosti usmjeravaju prema Jednosti kao svome cilju, samo ta srijeda može preteći svaku promjenu. Ona ne dopušta nijednom obliku postojanost, jer on ne može biti ništa do znak Jednosti. Zato je ujedinjenje svlačenje odjeće i zastora, otvaranje golih koža jednih drugim, kako bi se doticala i poricala razdvojenost. Dodirivanje i ljubljenje jesu poput prijelaza s jedne na drugu stranu postojanja, kako bi jastvo bilo bliže Jastvu. Ali, jednost je samo u čistom srcu. I dodiri, i ljubljenja, i spajanje u časak dostizanja vrhunca u zadovoljstvu koje ujedinjuje žestinu i ljepotu, i utrnjuje razdvojenost, samo pokazuju da su sve razdvojenosti i sve bliskosti različita otkrovenja te jednosti. I kada govor razdvojenih kazivatelja i slušatelja bude preinačen u govor koža, približavanje i ujedinjenje se odražavaju u smirenju: i njihove kože i njihova srca omekšavaju se sjećanjem na Boga.25

“Sjećanje na Boga” je u srijedi ili srcu ljudskog bića. Svaka pojedinačnost u postojanju ima svoju dvojinu od koje je rastavljena. To bivanje u dvojini je pokazanje Jednosti koje je ozbiljeno iz Njezine ljubavi. Koža je zastor koji je potreban znanju, ali ljubav neće nijednu granicu prema Licu Voljenog. Nju ne može zadovoljiti ništa do ujedinjenje. “Svjetlost je”, kaže Vjesnik, “Njegov zastor. Ako ga On svuče, sjaj Njegovog lica sagorio bi sve što vide Njegova stvorenja.”26 Ljubav neće ništa drugo nego to “spaljenje” jastva u Jastvu. Za nju nije prihvatljivo nijedno zadovoljstvo osim tog. Sjećanje na jednost, jednako kao i orgazam,27 potvrđuje razlučenje kao pokazanje Zbilje i ujedinjenje kao vraćanje Njoj. Zadovoljstvo “doticanja s jednošću” u orgazmu nije i ne može biti preinačeno u nju samu. Ona je dostižna samo u punom izgaranju jastva. I to je smisao obaveznog kupanja nakon orgazamskog spajanja: kože svjedoče o jednosti u mnoštvu i mnoštvu u jednosti.

Zrela razdvojenost muška i ženska svjedoči Jednost kao njihovu punu drugost u činu svlačenja, milovanja, ljubljenja i orgazma. Sve to jest put prema izvornoj Jednosti. Nakon tog ujedinjenja muška i ženska i časovitog preinačivanja njihove dvojine u Jednost zbiva se vraćanje u dvojinu. A to vraćanje zahtijeva ponovno potvrđivanje vode kao znaka stvaranja, ili prisutnosti jednosti u svakome mnoštvu. U prelaženju granica kože, u dodirivanju, ljubljenju i orgazmu zbiva se to vraćanje vodi iz koje je izveden sav život28 i kaplji od koje je stvoren čovjek.29 I voda i kaplja skrivaju mogućnosti koje su pokazane u ljudskoj zrelosti. Ljubljenje i orgazam ujedinjuju zrelu pokazanost u njihovu prvost i krajnjost, u njihovu vanjskost i unutarnjost. Time se stvorenost ili obznanjenje jednosti povezuje sa Skritošću iz koje sve dospijeva i kojoj se sve vraća. Ljubiti znači ubiti sebe radi života u drugome, i to onom drugom kojem niko nije sličan i koji nema druga, onom drugom koji je kao takav svemu beskrajno blizak. Život svega primljen je kao dar od Živog i Njemu se on vraća.