Globalizacija i Književnost

Kako izgleda globalizacija iz perspektive literarnoga iskustva, to je tema naše zajedničke rasprave. Prestižna imena sudionika ovoga okruglog stola daju nam opravdanu nadu u neku vrstu galvanizacije duhova oko ove teme koja je zaista goruća, a goruća je stoga što su upravo pisci pozvani progovoriti o njoj, a ne ekonomisti, profesionalni političari i stručnjaci koji obično govore u naše ime namećući nam što bismo morali misliti i osjećati.

Literatura više ne podrazumijeva vanjsko dogadjanje, nego intimnu povijest, emocije, unutrašnjeg čovjeka i njegovo pojedinačno iskustvo. Jer bez individualne istine nema ni one objektivne. Literatura je možda posljednje mjesto gdje se može izreći ono što pojedinac osjeća nasuprot globalnim strategijama i procesima koji ga uvjetuju, odredjuju mjeru njegove sudbine i iščašuju njegovu slobodu; ona mu daje pravo na pobunu protiv svijeta koji je strogo kontroliran kapitalom. Tema je, dakako, aktualna danas na samom početku himeričnog milenija u kojemu nam je horizont već zatamnjen dimom rata i bombi, aktualna je u svjetlu recentnih dogadjaja, iz kojih se vidi da je jedina moćna alternativa globalizaciji – terorizam – a oni zajednički uništavaju, ubijaju i razoružavaju bilo kakvu kritiku koja dolazi iznutra.

Globalizacija i terorizam lice su i naličje bipolarnog svijeta u kojemu živimo, samo što to nije više nekadašnja koegzistancija zapadnoga i istočnog bloka, nego diktatura jedne misli, uniformne ili pak integrističke, kojoj se nitko ne bi smio oduprijeti, i koja se služi istom tehnologijom nasilja s ciljem da nas sve zajedno odvede – u programiranu katastrofu. A naši nas gospodari uvjeravaju da osim ta dva pola ljudske egzistencije, osim podjela na standardiziranog i umreženog čovjeka s ‘akten-taškom’ i na zločinačkog divljaka iz špilje, nema nikog i ničega drugog, da ta podjela ima teret fatalnosti. Da postoji način života pripitomljena gradjanina i pasivnog promatrača spektakla svijeta ili podložnog potrošača, fabriciran u serijama na razini planeta koji je apsolutno jedini moguć. Uvjeravaju nas u to oni koji odlučuju o sudbini svakog ljudskog bića: da moramo prihvatiti globalizaciju kao vlastitu sudbinu; uvjeravaju nas oni koji nadziru financijska tržišta, planetarne, autoceste komunikacije, informatičke industrije i genetičke tehnologije, neka prepustimo tržištu da odlučuje umjesto nas; da postanemo dobrovoljni analfabeti na drugu potenciju, odsječeni od svih moralnih i metafizičkih pitanja koja ne možemo tek tako ‘deletati’ s ekrana. Uvjeravaju nas ti prosvijećeni apsolutisti, koji tretiraju našu riječ kao odveć lokalnu i zanemarivu, s folklornim prizvukom, da abdiciramo od nje i duhovnost pretvorimo u robu, riječi u titrajuću sliku.

A riječi su ostale jedini razlog postojanja pisca. Susret književnosti i elektroničkog, informatičkog svijeta fascinira kao što i zabrinjava, on izaziva nepovjerenje neke demijurgije koja se uplela kao nezaobilazan posrednik te nas često dovodi u nerješiva protuslovlja samih sa sobom. Internet i njegova najljepša invencija elektronska pošta otvaraju naše vidike u pletori ponude i bulimiji potražnje, ali ne postoji samo korisna uporaba alata koja je lišena fetišizma. Nisu li i riječi, postavši virtualne, izgubile na težini i postale slika poredanih mušica koje se brišu jer za njima dolaze druge slike, površine koje nadlijećemo očima i nad njima lebdimo, kao u zrakopraznom prostoru? Stoga bi valjalo znati vladati tehnologijom da ona ne zavlada nama, i da ta tehnologija bude u službi povećanja naše slobode i izbora, umjesto slobode prilagodbe na medijsku i cyber kulturu prepunu znakova i putokaza, koji zahtijeva pripremu i savladavanje takvih konvencija o kojima odlučuju nevidljivi i svemoćni režiseri.

Nikomu nemojmo žrtovati svoju slobodu i dostojanstvo, prestanimo odustajati i podvrgavati se, ali čuvajmo se – to posebno ističem – i anti-
-globalizacijskih tikova. Ovdje je mjesto da se i to kaže. Niti je era informatike era kretena kao što je mislio Michel Henry, niti se jedina prava književnost pisala isključivo perom i tintom, niti smo mi kasandre arhaizirajuće nostalgije i anti-progresa. Naša je stvarnost mnogo slojevitija. Premda je vrlo važno da se danas organiziraju anti-globalizacijski skupovi na konferencijama svjetskih moćnika, zabrinjava nas uniformirano i ritualno jedinstvo protiv – jednako tako posljedak globalizma – jer podsjeća na kripto-marksističku retoriku iz doba real-socijalizma, tako da je riječ “kapitalizam” zamijenjena riječju “globalizacija”.

Zato je ovdje pogodno tlo i trenutak da se i takvi stavovi pročiste i ispravno formuliraju, u trenutku kada današnja demokracija degenerira u planetarnu oligarhiju.