Ah, Europa

Pitanje se možda doima čudnim. Zar ne bismo trebali poklanjati pozornost drugim europskim javnostima i kulturama? Ne bismo li trebali razgovarati s našim susjedima? Trebali bismo, dakako. Zar nemamo časopise i ostala europski usmjerena izdanja? Zar nemamo brojne konferencije, susrete, festivale o zajedničkoj nam europskoj kulturi, u prošlosti i danas? Naravno, imamo.

No, osvrnimo se na kasne 1960-e, doba mojega sazrijevanja, kada nisam odrastao u europskome kulturnom prostoru. Odrastao sam zapravo u zapadnome, transatlantskome javnome i kulturnom okruženju. Prošao sam, dakako, svoju francusku fazu kao mnogi intelektualno ambiciozni mladi Nijemci tijekom 1950-ih i 1960-ih godina. Bilo je to doba Sartrea i Camusa, Jacquesa Brela i Juliette Greco, nouvelle vague. Nešto kasnije, u Velikoj se Britaniji snažno javlja vitalna kultura mladih, pop i rock, što je već usmjeravalo i mijenjalo američke utjecaje, no postojao je i značajan mjesečnik namijenjen intelektualcima, Der Monat, u kojemu su objavljivali priloge američkih intelektualaca i kritičara. Bilo je to doba jazza, Faulknera, Dos Passosa i beat generacije; zatim doba pokreta za gradjanska prava i protiv rata u Vijetnamu; takodjer doba javnih rasprava o spornim društveno-političkim problemima i doba gradjanskoga neposluha, a nešto kasnije doba feminizma i ekološke osviještenosti. Amerikahäuser je omogućavao uvid u New Yorker i ostale male časopise. Bilo je to doba Amerike, Novoga svijeta.

Moguće da je to bila samo prolazna pojava, ograničena na Njemačku poslije rata kao i na naraštaj koji se radovao novome početku, bijegu od užasne prošlosti i zagušljive sadašnjosti. Ipak, nisam u to baš posve siguran.

Što je javna sfera?

Razmotrimo javne prostore ili sfere, više s teorijskoga gledišta. Istraživanja javne sfere, donekle potaknuta odrednicom Jürgena Habermasa o utiranju staze, nisu osobito dotakla baš svaku vrstu kulturne proizvodnje i razmjene. Ne zanima ih recepcija književnih radova ili bilo koje druge umjetničke forme ili, pak, popularne kulture. U prvome ih redu ne zanima javna distribucija informacija. Umjesto toga, poglavito su posvećena javnoj diskusiji i raspravi te oblikovanju stajališta.

Rasprava se povezuje s iznošenjem razloga, predstavljanjem tumačenja i raščlamba, opravdavanjem procjena i kritičkih osvrta, itd. Potražimo li javne rasprave, djelomice ćemo ih naći u diskusijama tijekom neobveznih susreta i na javnim mjestima. U sredstvima javnoga priopćavanja, mišljenje je gotovo preplavljeno raznim oblicima zabave, s jedne, i samom informacijom ili izvješćivanjem o “novome dogadjaju” s druge strane. Elektronski mediji, medjutim, nude razne oblike komentara nekog dogadjaja, časopise koji sadrže vijesti, dokumentarnu gradju s elementima analize, komentara, a ponekad i obrane, te diskusije i govorne emisije (od kojih mnoge, pak, služe uglavnom zabavi i samo-izražavanju). Kada je riječ o tiskovinama, publicistička nam i periodična izdanja nude obilje savjetodavna sadržaja uobličena u novinske komentare, članke u kojima se iznose mišljenja, analitičko ili izvješćivanje temeljeno na zagovaranju odredjenih stajališta, eseje ili ostale žanrove nešto suzdržanijega tona. U Njemačkoj osobito postoji “feljtonski” prostor, baš kao što često nalazimo i druge posebne rubrike u dnevnim ili tjednim listovima ili – hélas – u intelektualnim ili kulturološkim časopisima. Taj je medijski diskurs svakako najvažniji i najutjecajniji dio javnoga diskursa općenito.

Pod javnom raspravom, dakako, razumijevam samo političku debatu u užemu smislu. Postoje značajne rasprave u mnogim područjima, koje se ne tiču samo neriješenih političkih odluka ili problema nego i znatno općenitijih kulturoloških pretpostavki, individualna i kolektivna samopoimanja, društvene i kulturne kritike, tumačenja prošlosti i težnja odnosno zabrinutosti za budućnost, “dijagnoza našega vremena”, i sl.

Poprište javna diskursa uglavnom se povezuje s ograničenim sferama – razdvojenim, uglavnom nacionalnim, “javnim sferama” ili “sferama javna diskursa”. Nacionalni zakoni i propisi kao i nacionalni jezici obilježuju svaku javnu sferu. Nacionalne politike, vlade, stranke, posredničke organizacije i udruge pružaju teme i polazne podatke. Nacionalna sredstva priopćavanja djeluju kao kanali ili nositelji javnoga diskursa. Medjutim, ovaj je opis nedostatan. Više je elemenata kohezije i ograničenja negoli tih uglavnom vanjskih uvjeta. Postoje bitni oblici unutarnje diferencijacije te, očito je, medjusobna razmjena i medjusobno osluškivanje medju različnim ‘nacionalnim javnostima’ ili javnim sferama.

Počnimo s diferencijacijom: Javni se diskurs ne dogadja unutar homogene javnosti. Opća se javnost razlikuje na nekoliko načina. Javno se mnijenje, nazovimo ga nacionalnom javnosti, razlikuje sukladno političkimili ideološkim područjima, regionalnoj javnosti, i/ili tematskoj javnosti s posebnim interesima vezanima uz odredjena pitanja ili tematska područja.

Javnost je takodjer vrlo slojevita. U javnoj sferi postoji struktura nejednakosti ili hijerarhije. Sve u svemu, struktura slojevitosti postoji i medju govornicima (piscima) i u publici. Javni govornici imaju različit stupanj utjecaja. Neki slojevi publike mogu biti manje ili više pozorni i obaviješteni. Medijski se plasman može razlikovati po nakladi, ali i sukladno intelektualnome ugledu. Pojam javnoga utjecaja, na stanovit način blizak intelektualnome ugledu iako ne i istovjetan, ovdje je teže primijeniti jer bismo morali razlikovati kratkoročne od dugoročnih utjecaja ili učinaka. Vratit ću se ovomu kasnije.

Možda je nešto lakše primijeniti pojam ugleda, no to je još uvijek u priličnoj mjeri rizično. Kao primjer ugleda na koji mislim, razmotrimo fenomen kvalitetnih nacionalnih novina. Široko su prihvaćene kao vodeći tvorci javnoga mišljenja (nasuprot političkim, društvenim ili kulturnim elitama te nasuprot drugim sredstvima javnoga priopćavanja), iako uglavnom nemaju veliku nakladu usporedimo li ih s popularnim ili regionalnim tiskovinama.

Druga vrsta ugleda donekle je uže ograničena na kulturnu ili intelektualnu sferu. Ovdje se pojavljuju, medju ostalima, kulturološki časopisi s vrlo uskim čitateljskim krugom, upitnim utjecajem na svakodnevno mišljenje, ili na trenutne prioritete javnosti, no s velikim ugledom medju obrazovanim slojevima te, vjerojatno, dugoročnim utjecajem na širi kulturni razvitak koji je vrlo teško empirijski ocijeniti.

Za potrebe naše rasprave pojednostavimo stvari i razlikujmo samo slojeve javne rasprave ili debate: naime, izmedju općega diskursa namijenjena, recimo, prosječnome čitatelju kvalitetnoga nacionalnog tiska (poseban segment nacionalne populacije, dakako) i visokoga ili intelektualnoga diskursanamijenjena kulturnim ili intelektualnim, a u drugim inačicama i tehničkim te ekonomskim ili političkim elitama. Navodim ovu vrlo pojednostavljenu pretpostavku jer je bitna za našu raspravu o pojavi transnacionalnih ili europskih javnih prostora. Časopisi za kulturološka pitanja u tome će smislu takodjer pripadati sferi visokoga diskursa.

Kako možemo još uvijek tvrditi da je neka ograničena javna sfera, sa svim vrstama diferencijacije ili čak segmentacije, integrirana? Prvo, svaka se ograničena i integrirana sfera javnoga diskursa (nacionalna sfera javnosti) odlikuje vrlo gustim komunikacijskim protokom – unutarnji je protok gušći od medjugranična protoka, kao što ističe pokojni politolog Karl Deutsch. Javne su sfere takodjer integrirane prevladavajućom problematikom, nizom problema ili pitanja koja se istovremeno pojavljuju u različitim sredstvima priopćavanja i ostalim oblicima javnoga diskursa. Osim toga, postoji znatan stupanj zajedničkoga razumijevanja onoga o čemu se raspravlja, kako shvatiti i tumačiti različita stajališta, koja su značajna i osporavana gledišta, te što se manje ili više prihvaća kao samo po sebi razumljivo.

Dakle, u kojemu smislu možemo govoriti o transnacionalizaciji javnoga diskursa – i odredjenije: o razvoju transnacionalnih javnih sfera ili javnih prostora, primjerice, kao pojavi europskoga javnog prostora?

Samo ako postoji komunikacijski protok, protok ideja i argumenata, protok knjiga, periodičnih izdanja, članaka, filmova i ostalih kulturnih artefakata onkraj nacionalnih granica, uzduž i poprijeko čitave europske sfere, možemo govoriti o zajedničkome univerzumu diskursa unutar nekoga zemljopisnog područja, primjerice unutar Europe.

U stanovitoj mjeri ti se procesi kulturne difuzije i razmjene dogadjaju izmedju mnogih nacionalnih javnosti širom svijeta. Da bismo govorili o europskome javnom prostoru, valja ispuniti još najmanje dva uvjeta. Prvo, komunikacijski protok unutar Europe, ili točnije izmedju zemalja članica Europske unije i njihove javnosti, treba biti osjetno gušći od komunikacijskog protoka preko vanjskih granica EU-a (primjerice, gušći no što je komunikacijska razmjena izmedju zemalja članica EU-a i SAD-a). To će vjerojatno zahtijevati stanovito stapanje javnih kultura zemalja članica radi lakšega medjusobnog razumijevanja i uskladjivanja raspri.

Drugo, u pozadini spomenutih rasprava treba postojati nešto poput zajedničkoga javnog identiteta. U slučaju nacionalnih javnih rasprava ne nalazimo samo upućivanje na nečiji vlastiti nacionalno-politički entitet i političke institucije nego i implicitno ili eksplicitno samoodredjenje o nacionalnoj javnoj težnji k oblikovanju mišljenja. Kritički bi uvjet za pravu europeizaciju javnih rasprava bilo proširenje zamišljena kolektivnog “mi” izvan nacionalnih granica (primjerice, na “Europu” ili “Zapadnu zajednicu”) – a, vjerojatno, i sve značajnija odgovarajuća razdvajanja (“Istoka” ili “Azije”, da navedemo važan primjer, ili “Amerike”).

Kakva je budućnost europske nacionalne sfere?

Razvija li se pravi europski komunikacijski prostor? Ako je tako, na kojoj razini i kojom brzinom? Što se tiče empirijske činjenice, ‘porota’ je još uvijek izvan stvari. Objavljeni su empirijski rezultati oskudni, neuvjerljivi i djelomice proturječni. Čini se kako naše istraživanje (na Sveučilištu u Bremenu) pokazuje da je transgranični komunikacijski protok, u najboljem slučaju, sve sporiji te da zajedničko europsko “mi” kao trajna pozadina ili referentna točka javnih rasprava zapravo i ne postoji. Medjutim, postoji stanovita segmentirana europeizacija u nekim područjima onoga što sam nazvao višim diskursom. Tako je medjunarodni financijski tisak, primjerice, izgledom i nakladom postao prilično transnacionalan. U elitnim kulturnim i intelektualnim medijima, poput časopisa za kulturološke teme, na djelu su takodjer življa kulturna razmjena i prava medjunarodna rasprava. Uzgred, nije jasno je li ova potonja vrsta “visoke” kulturne razmjene razvijenija u usporedbi s razinama komunikacijskog protoka unutar nacionalnih javnih prostora u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća.

Što možemo očekivati u budućnosti? Koji su uzroci ovakvu stanju? I treba li za čim žaliti?

Pretpostavljam da će europeizacija javnoga diskursa u skoroj budućnosti, recimo, u narednih dvadesetak godina, ostati sasvim ograničena i uglavnom sužena na pojedine elite ili segmentiranu transnacionalizaciju te ni na koji način neće biti usporediva s gustoćom i jačinom nacionalnih diskursa. U pozadini ovoga očekivanja postoje neke teorijske pretpostavke o uzrocima razvoja ili ne-razvoja.

Dopustite mi šire obrazloženje. Razgovor se o europskoj javnoj sferi vrlo često vodi unutar odredjena sklopa koji bismo mogli nazvati sklopom kulturna zaostajanja: transnacionalizacija ili europeizacija, osobito, tako se pretpostavlja, naprednija je u područjima gospodarstva te u službenoj ili regulativnoj politici (politika odozgo, takoreći), no u sferi kulturne razmjene i javna diskursa u području demokracije ili politike odozdo. Sve to stvara demokratski deficit ili deficit zakonitostiza Europsku uniju. Neporecivo je ovo tumačenje dobrim dijelom istinito.

Medjutim, ta predodžba, općenito uzevši, počiva na prilično upitnim ustvrdama o naravi i izgledima Europske unije. Neću to razmatrati do pojedinosti, no dopustite mi da tek napomenem kako je političko sjedinjenje ili centralizacija unutar EU-a ograničenija no što se često pretpostavlja, kako uloga nacionalnih država ostaje mnogo značajnijom no što se često tvrdi, kako se čini nevjerojatnim da će se to vrlo skoro ili stubokom promijeniti, te kako je sasvim upitno trebamo li u tom pogledu uskoro i naglašenije težiti promjeni.

Kako bih iznio što kraće, staccato objašnjenje tih tvrdnji, dopustite mi da spomenem nedavni članak profesora politologije s Harvarda i stručnjaka za EU, Andrewa Moravcsika, koji tvrdi kako je EU u osnovi još uvijek ekonomska zajednica ili slobodna trgovinska zona u kojoj se donose ili ukidaju odgovarajuće uredbe. On piše: “Mnogo je toga, dakle, isključeno iz političkoga programa EU-a. Nedostaje zabrinutosti za oporezivanje i odredjivanje fiskalnih prioriteta, pružanje socijalne skrbi, snage obrane i policijske snage, obrazovnu politiku, kulturnu politiku, negospodarstveno gradjansko parničenje, izravnu kulturnu promidžbu i regulativu, financiranje civilne infrastrukture, te većinu ostalih regulativnih politika nepovezanih s prekograničnom ekonomskom aktivnošću… Pri prvome približavanju, EU ne oporezuje, ne troši, ne provodi niti nameće, a u mnogim područjima i nema legalan monopol javna autoriteta.” (Moravcsik, A.M. /2002./. “U obranu ‘demokratskoga deficita’: Ponovno vrednovanje zakonitosti u Europskoj uniji”. Časopis za istraživanja zajedničkog tržišta 40 /4/: 607). Što to znači za zakonitost, demokraciju i ulogu javnosti ili javni diskurs? Ponovno, stvar je isuviše zamršena eda bismo je ovdje u potpunosti razmotrili, stoga ću ukazati samo na jednu posljedicu pozivajući se opet na Moravcsika koji kaže kako pitanja ili tematska područja kojima se Europska unija bavi jesu upravo ona područja koja ne privlače odveć javne pozornosti na nacionalnim razinama. Kao što on navodi: “Medju pet najvažnijih pitanja u većini zapadnoeuropskih demokracija – pružanje zdravstvene zaštite, obrazovanje, zakon i red, politika mirovinske i socijalne sigurnosti, te oporezivanje – nijedno nije u prvenstvenoj ovlasti EU”-a, niti je to, mogu dodati, slučaj s vanjskom i sigurnosnom politikom, odnosno pitanjima rata i mira.

Moravcsik zaključuje: “‘Nedostatak značaja, a ne nedostatak mogućnosti, može nametnuti obvezujuće ograničenje europskome političkom sudjelovanju”. Sada možemo, dakako, žaliti za nedostatkom značaja, no uzimajući u obzir našu ograničenu pozornost te ograničene kognitivne (a možda i afektivne) resurse, to bi moglo samo biti izlikom za skretanje pozornosti na uglavnom tehnička i tehnički složena pitanja regulacije kojom se EU bavi.

Dakako, mogli bismo tvrditi kako se nadležnosti EU-a trebaju znatno povećati, dopuštajući porast značaja politika EU-a. To, medjutim, otvara novu raspravu: Koji su pravi razlozi pružanju potpore daljnjoj političkoj integraciji u sklopu Europske unije? Premda ovdje ne mogu ni započeti takvu raspravu, ipak moram istaknuti da se iznenadjujuće skromna, a prava, politička debata i polemika o tim pitanjima zapravo vode na naprednoj intelektualnoj razini. Uvelike se čini da euroskepticizam, kako se naziva, treba promatrati kao nešto intelektualno ozloglašeno, kao stvar neprosvijećenih masa koje su zaveli populisti i pojedini uskogrudni britanski konzervativci predvodjenih Lady Thatcher, te neki jednako uskogrudni francuski državocentrični ljevičari, još uvijek u potrazi za projektom socijalizma u jednoj zemlji.

Intelektualni krugovi ljevice, centra, pa i umjerene desnice kao da u tom jednostavno ne vide problem. Nije li, medjutim, u najmanju ruku iznenadjujuće to da mnogi lijevi i liberalno usmjereni intelektualci i publicisti istinski zagovaraju centralizaciju više u političkome smislu? Postojalo je, barem, doba kada su ljevičari u znatnoj mjeri zagovarali decentralizaciju, nimalo kao reakciju na državni socijalizam.

No, ovdje ću se zaustaviti i samo istaknuti kako osjećam problematičnim zatvaranje javnih debata, neupitnu potporu europskome političkom, a možda i kulturnome projektu, kojemu bi zasigurno bilo potrebno otvorenije i kritičnije ozračje.

Otpornost nacionalne sfere

Što objašnjava inerciju ili jačinu otpornosti javnih sfera? Tipična politika EU-a nema dovoljno seksepilnosti, takoreći, da bi postala predmetom šire javne pozornosti, ali postoje uzroci tomu, koje bih želio prikazati u nastavku.

Nacionalne se javne sfere odlikuju specifičnim komunikacijskim infrastrukturama kao i kulturološkim značajkama koje se očituju u tumačenju obrazaca, važnim strukturama, kolektivnim sjećanjima i drugim kulturnim resursima, itd. No, te razlike ne postoje neovisno o ostalim značajkama odredjenih nacionalnih društava. U mnogim su slučajevima povezane s društvenom praksom i institucionalnim strukturama koje utječu na karakter javne sfere i način kulturne reprodukcije.

Drugim riječima, javne sfere imaju društveni i kulturološki temelj koji daleko nadilazi sklop medijskih tržišta i medijskih organizacija. Mnoge druge strukture – koje utječu na intelektualnu proizvodnju i njezinu recepciju, kolektivna zanimanja i odredjenje problema – ovdje igraju svoju ulogu. Te strukture obuhvaćaju obrazovne i istraživačke mogućnosti, novinarstvo i ostale profesije, mreže (i klike) proizvodjača kulturnoga i intelektualnog vlasništva, strukture interesna izražavanja i okupljanja kao što su – političke stranke, interesne skupine, te društvene organizacije i miljei. Jedan od razloga čak razmjerne prijemčivosti intelektualna ili visokog diskursa uz nacionalnu razinu može se povezati sa činjenicom kako je u velikoj mjeri postao predmetom govornik? iz nacionalnih akademskih ili medijskih institucija.

Danas uopće nije lako na europskoj razini reproducirati sve medjusobno povezane infrastrukturne uvjete. Dakako, to nije nikakav argument protiv kulturne razmjene, dijaloga i suradnje. To samo znači kako je nevjerojatno da ćemo uskoro na europskoj razini dobiti razmjerno čvrsto povezanu javnu sferu.

Europski naspram transatlantskih komunikacijskih protoka

Napokon, moramo razmotriti još jedan zanimljiv aspekt transnacionalizacije javna diskursa. Ucrtamo li transgranične komunikacijske protoke, osobito komunikacijske protoke javnoga diskursa ili debate (iako se ne čini da je općenitija slika o komunikacijskim protocima bitno drukčija), čini se kako se pojavljuje stanovit obrazac – obrazac razmjerno konstantan tijekom vremena.

Ne pojavljuje se zapravo europska nego, još naglašenije, transatlantska sfera pojačanih transgraničnih protoka komunikacije i ideja.

To znači da su kulturna razmjena, protok ideja i argumenata, protok knjiga, članaka objavljenih u časopisima, novinskih napisa kao i novinskih izvješća, referentnih podataka u člancima itd. znatno gušći medju europskim zemljama i Sjevernom Amerikom, ili točnije sa SAD-om, nego protok izmedju europskih zemalja. Pozivam se ovdje na uvodno prikupljanje podataka što smo ga proveli na Sveučilištu u Bremenu – osobito podataka o “uvozu” članaka ili referenca u druge zemlje, a u tekstovima objavljenima u kvalitetnim nacionalnim novinama. Podatci još uvijek nisu posve precizni, no čini se kako je cjelokupan obrazac jasan te da takodjer odgovara našemu vlastitom svakodnevnu iskustvu. Doista postoji mreža komunikacijskih protoka širom Zapada, uključujući Sjevernu Ameriku i Europu (nakon 1989. tu su i srednjoeuropske postkomunističke zemlje).

Postoji, dakako, značajna asimetrija. Pojedine europske zemlje ili njihove javne sfere kao i one iz SAD-a povezuju posebne sklonosti; Njemačka i Britanija su primjeri takve snažne kulturne povezanosti sa SAD-om. Dodatna značajka ove cjelovite slike jest ta da je komunikacijski protok unutar transatlantske regije mnogo snažniji zahvaljujući nekolikim magnitudama, no što su to slični komunikacijski protoci izvan granica te regije.

Osim toga, postoje asimetrije s obzirom na kulturnu razmjenu izmedju SAD-a i Europe – asimetrije zbog kojih se čini kako SAD bilježe stanovit trgovinski višak, što se ne odnosi samo na proizvode masovne kulture, kao što se pokatkad tvrdi, nego i na ozbiljne knjige, ozbiljne političke i intelektualne časopise i magazine, baš kao i ozbiljne intelektualne priloge u drugim oblicima. Došli smo dotle da osudjujemo američku prevlast u većini područja masovne kulture (iz dobrih ili loših razloga). Pogledamo li, medjutim, visoku kulturu, osobito akademsku i znanstvenu kulturu, i pogledamo li visoki diskurs, Sjedinjene Američke Države opet igraju glavnu ulogu, ako ne i podjednako nadmoćnu kao u području masovne kulture.

Zaključimo: Tražimo li transnacionalne javne prostore, prostore javna diskursa u gore navedenome smislu, koji se sastoje od prekograničnih protoka javne komunikacije ili diskursa, tada ćemo prije naći transatlantsku javnu sferu nego onu europsku. Moje biografsko pamćenje, stoga, uopće nije tako cjelovito.

I što sada učiniti? Može li se odavde izvući po(d)uka? Mogli bismo se, dakako, žaliti i govoriti o kulturnome imperijalizmu, o potrebi da preispitamo američku prevlast i osnujemo kulturni blok kao moguću protutežu američkoj hegemoniji. Ma kakve bile prednosti takvih razmatranja na području Realpolitik ili opće kulturne, uključujući masovnu kulturu, razmjene u sklopu kulturnoga diskursa, a s obzirom na intelektualne rasprave i razmjenu ideja, ona, čini se, doista nemaju smisla. Možda ne shvaćam poantu, no doista mi se ne čini razumnim natjecanje za udio na intelektualnu tržištu stvaranjem nacionalnih saveza ili okupljanjem nekakva transnacionalnog, možda europskoga kulturnog i intelektualnog bloka.

Intelektualno i kulturno natjecanje, ako taj naziv ovdje uopće ima smisla, ne funkcionira stvaranjem saveza ili izgradnjom trgovinskih blokova, ili nečega sličnog. Intelektualna se i kulturna kreativnost mogu poboljšati, pored ostaloga, kulturnom razmjenom. No, to ne vodi posebnoj prednosti prvenstveno regionalne intelektualne suradnje i razmjene. Zanimanje za kulturnu proizvodnju i inovaciju trebalo bi voditi put otvorenosti prema svim mogućim utjecajima i intelektualnim ulaganjima koja mogu obogatiti naše rasprave.

S druge strane, to nužno ne znači kako ne bismo trebali uzeti u obzir kulturne sklonosti. Svakodnevna je kulturna razmjena takoreći mnogo jednostavnija i u prosjeku korisnija ako postoji zajedničko razumijevanje kulture, zajednički kulturni repertoar, te uskladive društvene i institucionalne infrastrukture javne rasprave i kulturne razmjene. Trebamo, stoga, svakako težiti tomu da postanemo kozmopoliti, da se otvorimo svijetu u cjelini, ali ćemo i dalje čitati uglavnom europske i sjevernoameričke kvalitetne novine, časopise, magazine i ostalo – i to s dobrim razlogom. Mi zapravo već jesmo stanovita zajednica i diskurs, što treba dalje razvijati dogradjujući temelje koji su već tu, a što nije nužno važnije od izgradnje kulturnih mostova prema drugim dijelovima svijeta. No, to je drugačiji zadatak.

Imamo li, ipak, dobre razloge za nastavak rada na zajedničkome kulturnom projektu Europe, projektu zajedničkoga europskoga javnog ili kulturnog prostora, shvaćena kao željena alternativa daljnjemu razvoju već postojećega transatlantskog javnoga i kulturnog prostora? Dakako, možemo imati vrlo dobre pragmatične razloge eda bismo učinili nešto za specifično europsku intelektualnu suradnju i razmjenu. Ti se pragmatični razlozi mogu kretati u rasponu od jednostavne činjenice koja se tiče zemljopisne blizine do izrazita zanimanja za pojedina pitanja i probleme, specifične za tu regiju ili specifična značenja – naslijedje komunističke prošlosti u pojedinim dijelovima Europe, da navedem samo jedan primjer.

Jedan bi se mogući argument odnosio na protivljenje američkoj prevlasti ili specifičnoj američkoj politici. Danas možemo uvidjeti kako postoje vrlo dobri razlozi suprotstaviti se očajnoj politici sadašnje američke administracije. No, dalje sam od toga sumnjičav. Ostavljam na stranu pitanje, u kojemu bi smislu bilo razumno suprotstaviti se američkoj ekonomskoj i vojnoj nadmoći stvaranjem europskoga bloka. Medjutim, ne vidim jasno zašto bi i kako takvo protivljenje vladinoj politici trebalo voditi nečemu kao što je intelektualni ili kulturni oblik stvaranja bloka.

Razmotrimo poziv na okupljanje naprednih kulturnih snaga Europe radi stvaranja protuteže Sjedinjenim Državama, ne samo na političkim no i na kulturnim temeljima. Nešto su slično već napomenuli Jürgen Habermas i Jacques Derrida. Čini se kako oni pozivaju na obranu jedinstvena europskoga političkog i kulturnog modela naspram onoga što oni opisuju kao hegemonijski, neoliberalni i unilateralni model povezan sa SAD-om. Oni misle na razlike u vrijednosnim obrascima, koje se tiču društvenih programa, prihvaćanja nejednakosti, uloge i mandata države, oblikovanja kaznene politike i multilateralne vanjske politike. Danas može postojati mala sumnja u to kako stanovite razlike u vrijednosnim obrascima i političkim usmjerenjima doista postoje izmedju bilo koje europske zemlje i SAD-a. No, one vjerojatno nisu veće od razlika unutar europskoga područja i treba ih uvelike prevladati osnovnim zajedničkim pogledima, orijentacijama, političkim obvezama, pa čak i povijesnim iskustvima. Ako i postoji sve veći raskol – ne samo u pitanjima medjunarodne ili unutarnje politike, u područjima javne opskrbe ili kaznena prava nego i u općenitijemu, kulturnom području – te ako (jedno veliko ‘ako’!) taj raskol ne uključuje samo političke i ekonomske elite u SAD-u nego i intelektualce, akademike, novinare, pisce i tvorce časopisa koji bi nam mogli biti glavnim partnerima za razgovor – zar nas to ne bi trebalo jače potaknuti da pokušamo uspostaviti bolji kulturni i intelektualni dijalog i razmjenu no da se isključivo okrećemo našim europskim susjedima? (Mislim da bi Habermas itekako podržao prvu mogućnost).

Zaključak: uloga časopisa za kulturološke teme u europskoj javnoj sferi

Dopustite mi da završim jednom manje proturječnom temom: javnom ili društvenom ulogom intelektualnih i kulturnih časopisa. Stvarati i čitati takve publikacije te uživati u njima, donekle, ne zahtijeva nekakvo javno ni društveno opravdanje, niti je pak dovoljno za zaključak o širim društvenim ili kulturnim učincima. Držim da su te aktivnosti same po sebi vrijedne i da se u njima dade uživati. Kao sociolog još uvijek sam, medjutim, radoznao u pogledu širih kulturnih i intelektualnih funkcija ili učinaka. Osobito bih htio slijediti pretpostavke o nužnome širenju kulturnoga ili intelektualnog blagostanja odozgo naniže. Male i požrtvovne skupine ljubitelja kulturnoga ili intelektualnog nemaju mnogo izravna političkog ili kulturnog utjecaja na široj društvenoj, kulturnoj i političkoj sceni, kao što se obično i vjerojatno točno pretpostavlja (a ponekad, možda i nepotrebno, osudjuje). Promotrimo li šire, iz nešto drugačijeg kuta, stvari bi mogle izgledati donekle drukčije. Promatramo li dublje kulturne promjene i inovacije, napredak utjecajnih javnih ideja, te prave praktične posljedice takva napretka na političke dogadjaje i svakodnevan privatni život, slika bi se mogla promijeniti. Bilo je zapravo bitnih promjena u spomenutim područjima tijekom posljednja dva stoljeća ili nešto više, i smatram da su one doista bile pod utjecajem minornih diskursa u kulturnim i intelektualnim područjima. Jednako je promotrimo li samo posljednja desetljeća, te razmotrimo li promjene javnoga mnijenja o ratu i miru, siromaštvu u svijetu, ljudskim pravima, spolnim i obiteljskim odnosima, našemu odnosu prema svijetu prirode, našemu odnosu prema vlastitu tijelu ili potomstvu, o ulozi društvenih i kulturnih manjina, sve elemente značajne za naš kulturološki repertoar. Nisu se oduvijek tako i toliko dogadjale promjene u mišljenju većine, a mi zacijelo ne umanjujemo raspre i neslaganja, već promjene u spektru javno iznesenih i branjenih ideja, razvoju novih smjernica i argumenata, ukratko: drugačiji oblik kulturološkoga i, konačno, intelektualnog krajobraza. Sve to nije bilo pod utjecajem tzv. visokoga diskursa. Promjene su se dogadjale pod utjecajem kolektivnih iskustava i društvenih sukoba ili, pak, drugačijih obrazaca rada i življenja. No, navedene promjene ne bi bile moguće bez nastanka i propitivanja ideja i argumenata unutar manjih i, donekle, elitističkih javnih sfera. Te su ideje morale odnekud doći. Bar toliko možemo pretpostaviti. Dalje od toga vrlo malo znamo upravo o procesima kulturne proizvodnje, širenja i promjena.

Takodjer ne znamo mnogo o vrstama umrežavanja te formalnim ili poluformalnim sporazumima koji učvršćuju kulturnu i intelektualnu razmjenu preko granica, čak omogućujući stvaranje kulturnih i intelektualnih časopisa i magazina. Doista bih volio vidjeti bolju suradnju izmedju sociologa i, nazovimo ih, proizvodjača kulture te publicista u zajedničkom nastojanju da rasvijetle spomenute procese. Eurozine i njegovi partnerski časopisi mogli bi postati forumom i za takvu vrstu razmjene.