Trgovci Europe

Prošle jeseni bio sam na buvljoj pijaci, negdje u predgrađu Wroclawa. Dan pred povratak u Hrvatsku, na Balkan, iznenada mi je zatrebala još jedna putna torba. Nisam je htio skupo platiti, u Zagrebu ionako već imam dovoljno putnih torbi i kofera, trebala mi je samo za putovanje natrag. Kada se vratim, mogu je baciti u smeće. Takvu torbu je, naravno, najbolje tražiti na buvljaku, na nekoj sirotinjskoj tržnici s krijumčarenom konfekcijskom robom, tamo gdje se na istoku, obično subotom i nedjeljom, okuplja deklasirano tranzicijsko građanstvo, a na zapadu, po istim takvim predgrađima, emigranski balkanski i istočnoeuropski svijet, kada se poželi naći među svojima, i još za male novce zadovoljiti vlastite konzumerističke potrebe. Dok Europa još uvijek živi po robnim kućama i velikim trgovačkim centrima, europska sirotinja, marginalci i emigranti, žive po otvorenim tržnicama u predgrađu. Kada doputujete u neki veliki grad, u Milano, Frankfurt, Berlin, Beč, Prag, svejedno je dolazite li poslom ili kao turist, neće vam na um pasti da odlazite na tu tržnicu deklasiranih, ali ako se slučajno na njoj nađete, ono što ćete tamo vidjeti možda će biti zanimljivije i poučnije od svih kulturnih i povijesnih znamenitosti iz turističkog bedekera. Neće to biti prava slika Europe, jer prava slika se nikada ne vidi na marginama – koliko god lijevi romantici i književnici željeli da tako bude – ali ćete na tim unutrašnjim rubovima Europe, po periferijama velikih europskih gradova, vidjeti i kako Europa izgleda na svojim geografskim marginama, u Moldaviji, Rumunjskoj i na Balkanu, a možda otkrijete i od kojih bolesti Europa boluje. Možda prepoznate mjesto na kojem će se roditi nova kuga, drukčija od one srednjovjekovne, koja će Europu na kraju uništiti.

Ali, kao što rekoh, ja nisam u Woclawu imao tako velikih ambicija: samo sam htio nabaviti jeftinu putnu torbu, jer mi se, na povratku kući, nakupilo stvari, a moj Samsoniteov crveni kofer bio je premalen. Ipak, dok smo se vozili prema predgađu, što je potrajalo, pa se Wroclaw učinio većim i prostranijim, s više raskrsnica i semafora, nego što doista jest, štošta mi je još na um padalo. Na buvljacima se, to znamo, osim jeftine konfekcije, krijumčarene robe svake vrste, polovnih radio aparata i kineskih muzičkih uređaje, obično prodaje i memorija grada, uglavnom bezvrijedna antikvarna roba, memorabilije i kič suveniri, obiteljske fotografije, albumi sa značkama, stari časopisi, sve ono što će dovoljno pažljivom i strpljivom gledatelju razotkriti memoriju nekoga mjesta. Godinama sam, sve dok mi nisu dozlogrdili Hrvati i njihova književnost, odlazio na jesenji Sajam knjiga u Frankfurtu, gdje bih, obavezno, odlazio i na drugu obalu Majne, i na buvljoj pijaci, na jednom prostranom i lijepom travnjaku uz rijeku, sastavljao kaleidoskopsku sliku grada. Bez obzira na to što je 1945. dočekao sravnjen sa zemljom, bilo je tu sitnih komada keramičkoga posuđa iz vremena Belle epoque, tanjura za juhu, sa zloslutnom crnom svastikom na stražnjem dijelu, tamo gdje danas, u pravilu, piše Made in China. Ali bile su tu, uvijek, i vrlo temeljite novinske dokumentacije o 1968, časopisi, magazini, novinski izresci, policijski albumi fotografija s demonstracija, i koješta drugo što je, bolje nego ijedan turistički vodič, svjedočilo o prošlosti Frankfurta. Tu sam, na tom buvljaku, više saznao o tom gradu, nego iz onih beskrajnih, neonima osvijetljenih, izložbenih hala, u kojima se svakoga oktobra sjati i okupi cjelokupna Gutembergova galaksija. Na sajmu knjiga hvatala bi me depresija, osjetio bih se beznačajno u svome jeziku, inferiorna bi bila moja kultura, i vrlo ograničene bi postale moje mogućnosti da išta novo saznam ili naučim. Ali na buvljoj pijaci u Frankfurtu, osjećao sam se kao kod kuće.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam se vozio prema vroclavskome predgrađu. I unaprijed sam mogao reći: ovaj grad mi je mnogo bliži i zanimljiviji od Frankfurta. Ne samo da je ovo istočna Europa, a ja sam iz istočne Europe, nego je Wroclaw grad sa granice i sa margine. Ovdje su se događale stvari koje je Europa nastojala što prije zaboraviti, previdjeti ih, zatvoriti pred njima oči… Za početak, etnička čišćenja nakon 1945, bez obzira na to što je s pobjedom antifašističke koalicije tome trebao biti kraj. Očekivao sam da ću na buvljoj pijaci vidjeti i nešto od njemačkoga Breslaua, ali i da ću tu, konačno, naići na krhotine poljske komunističke povijesti, i još sam štošta očekivao…

Na velikom prostoru uz mrtvi kolosijek jedne nestale željezničke pruge, s lijeve i s desne strane tračnica, prostirao se, duže od kilometra, beskrajan niz pijačnih tezgi, na kojima se prodavala jeftina konfekcijska roba, uglavnom nepoznate proizvodnje. Tu se, subotom i nedjeljom, može kupiti sve. Za vrlo male novce, tu se čovjek može obući i obuti, nabaviti skijašku opremu, kupaće gaćice i maske za ronjenje, jakne od ekološke i od životinjske kože, a može kupiti i cjelokupnu bijelu tehniku, od perilica za rublje do televizora zastrašujuće velikih i tankih ekrana, može kupiti svježi kruh, sir proizveden u poljskim planinama ili, možda, uvezen iz Holandije i lažno atribuiran – kao da je proizveden u poljskim planinama. Nema čega tu nema, jedino što nema sjećanja.

Nakon stotinjak metara hoda i desetak minuta obilaska vroclavskog buvljaka već sam kupio putnu torbu, oko koje sam se toliko brinuo, i koja će mi, vjerojatno, služiti godinama, jer je, iako vrlo jeftina, prilično čvrsta i kvalitetna, tako da je bezdušni aerodromski radnici mogu kako im je volja ubacivati u prtljažni prostor aviona, skakati po njoj i zatrpavati je mrtvačkim kovčezima, u kojima se istočnoeuropski emigranti vraćaju kući, moja nova torba će sve to lako izdržati. Nakon što sam kupio torbu, nastavio sam potragu za predmetima iz prošlosti, koji bi mi nešto rekli o ovome gradu i ovoj zemlji. Znao sam da se moram probiti do kraja buvljaka, jer se tek tamo mogu vidjeti prave stvari. Kao što su buvlje pijace, u pravilu, na periferiji velikih gradova, tako su memorabilije i antikvarni predmeti, uvijek, na periferiji buvlje pijace.

Ali u Wroclawu dok se čovjek probija kroz to beskrajno ljudsko mnoštvo, ne bi li došao do kraja te ogromne tržnice pod otvorenim nebom, nalik orijentalnim tržnicama i bazarima, umjesto da roba koja se prodaje postane zanimljivija i probranija, i umjesto da nove stvari budu zamijenjene fragmentima neke prošlosti, konfekcija je samo bivala sve jeftinija i nekvalitetnija, da bi se na kraju pretvorila u smeća. A među tim smećem našlo se i ponešto antikvarno, iz socijalističke prošlosti: pokoja sovjetska značka s likom Lenjina, pokvareni rumunjski grijač za vodu, i gomile gramofonskih ploča s lošom zapadnjačkom disko i pop muzikom, koja su, valjda, u Poljskoj sedamdesetih i osamdesetih godina nekome nešto vrijedile. Ali ničega domaćeg, ni originalnog, ničega što bi imalo na sebi pečat mjesta, znak identiteta i sjećanja na neko proteklo vrijeme. Kao da je više stvarnoga Frankfurta spašeno ispod engleskih bombi 1945, nego što je ostalo od Wroclawa iz vremena prije 1990.

Bio sam razočaran, ali nisam nimalo bio iznenađen. Osjećao sam se kao da sam kod kuće, na Balkanu. Na našim buvljim pijacama i tržnicama pod otvorenim nebom vrlo često se nađe upravo to: brdo jeftine konfekcijske robe, bez povijesti, sjećanja i identiteta. U osnovi, to Balkan danas i jest: bezvrijedna kineska konfekcija, bez povijesti, sjećanja i identiteta. Po modelu te i takve konfekcije su i skrojeni svi današnji balkanski nacionalizmi. A samo po njima, po tim nacionalizmima, krvoločnim i bezumnim, balkanske politike i kulture se i prepoznaju, samo ako u njih malo bolje zavirite, ako malo bolje poslušate što vam to žele reći ti uglađeni ljudi u Hugo Boss odijelima, ti predsjednici i premijeri Hrvatske, Srbije, Makedonije, Bugarske, Kosova. Oni na svom, često i vrlo dobrom engleskom jeziku izgovaraju potpune besmislice o hiljadugodišnjoj povijesti svojih malih naroda, tokom koje su, naravno, bili zlostavljani od svojih prvih susjeda, od kojih se, obično, razlikuju samo po religijskoj pripadnosti ili po sitnim nijansama u formiranju glagolskih oblika unutar svojih mahom zajedničkih i istih jezika. Predsjednici i premijeri tih balkanskih zemalja, koje možete vidjeti na svojim televizijskim ekranima, kada se u nedavno kupljenim vladinim zrakoplovima zapute u svoje europske posjete, u pravilu su nacionalističke hulje i ništarije, koje Europi pokušavaju prodati svoju politiku. I to čine uvijek na isti način, svejedno je radi li se o novome predsjedniku Vlade Srbije, ili o starome predsjedniku Republike Hrvatske: kada dođu u Europu, oni svoje domaćine krenu uvjeravati kako su baš oni osobno jedini garanti da na Balkanu neće ponovo doći do rata i krvoprolića. Biva, ako im Bruxelles ne da podršku, ako im europske banke ne daju povoljne kredite, doći će na vlast njihovi politički protivnici, a kada se to dogodi, vidjet će Europa što je jad i nevolja. Ovakvom je politikom, i jedino njom, Hrvatska i došla na prag Europske Unije.

Samo zahvaljujući njoj, i ničemu drugom, prvoga će srpnja ove godine postati članica te zajednice država, čime će, u simboličkom smislu, prestati bio dio Balkana. Hrvatski predsjednici i premijeri, ministri i ministrice vanjskih poslova, do tog su povijesnog uspjeha došli uglavnom istim lažima i prevarama kojima se služe i njihovi kolege iz Srbije, s Kosova ili iz Makedonije. Umjesto ozbiljne politike i diplomacije, kakva se često priviđa onima koji Europu, uglavnom, gledaju preko televizijskih ekrana, Hrvati su se na svom putu prema Europskoj Uniji, u svojoj tranziciji iz komunizma u demokraciju, služili strategijom najgorih trgovaca na europskim buvljim pijacama, onih trgovaca koji dolaze samo jednom i nikada više, jer prodaju samo smeće, koje izgleda kao prava konfekcija. Srećom, na njih u Wroclawu nisam naletio. Torba koju sam kupio vrlo je kvalitetna, ne samo da je izdržala do Zagreba, nego će izdržati i sve moja buduća putovanja po Europi.

Onaj koji mi je torbu prodao ozbiljniji je trgovac od hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića ili hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Ili se, možda, suštinom svoga posla, ipak, od njih razlikuje. Naime, trgovci na buvljoj pijaci i krijumčari robe s istoka bit će tu i sljedećega tjedna, pa ako su vam prodali smeće, mogli biste i potražiti. Gospodin Josipović i gospođa Pusić bit će mirni nakon što Bruxellesu prodaju lažnu hrvatsku politiku, jer više neće biti mogućnosti za reklamaciju i povrat robe. Njihova prevara sastoji se u tome da su Europi prodali lažno deklariranu robu, da su nastupali kao čisti prevaranti. Evo jednoga primjera: da bi Hrvatska ušla u pregovore za ulazak u Europsku Uniju, morao je još 1997. biti donesen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. U tom zakonu je moralo stajati i to da srpska nacionalna manjina – koja je u međuvremenu, u odnosu na predratno vrijeme, trostruko manja, jer je, većinom, izbjegla u Srbiju, pod pritiskom hrvatskih vlasti ili iz drugih razloga – ima pravo na svoje pismo. Iako se oba naroda, uglavnom, služe latinicom, ćirilica je dio srpske kulturne tradicije, tako da Srbi, pogotovo ako žive izvan Srbije, svoj identitet žele potvrditi služeći se – ćirilicom. Malo komplicirano, malo i čudno, ali takvi su, eto, uglavnom, balkanski identiteti. U svakom slučaju, Hrvatska je još 1997. donijela zakon prema kojemu će Srbima pravo na ćirilicu biti zagarantirano.

Međutim, 2013, kada je to pravo konačno trebalo biti ostvareno nekoliko mjeseci pred ulazak zemlje u Europsku Uniju, došlo je do pobune ratnih veterana, koja je podržana od državne televizije i velike većine medija, od cjelokupne parlamentarne opozicije, ali i od dijela vlasti. Predsjednik države Ivo Josipović je onima koji su se pobunili protiv ćirilice rekao samo to da trebaju pokrenuti inicijativu za promjenu zakona, dakle trebaju se založiti za zabranu ćirilice. Rekao je to vrlo ozbiljno, ali je računao na to da ga se neće čuti izvan Hrvatske. Kada je sutradan stigla vijest iz Bruxellesa, gdje je nekakav niži činovnik poručio da bi Hrvatska morala poštovati zakon o pravima nacionalnih manjina, Josipović je naglo promijenio svoju retoriku. Tačnije, rekao je da se prethodnoga dana samo šalio, ili da se narugao onima koji se bune protiv zakona. Istina je, međutim, da se ponio kao prevarant na orijentalnom bazaru ili kao trgovac krijumčarene robe na nekoj europskoj buvljoj pijaci, kojega je prevareni kupac uhvatio za gušu, jer mu je prodao lažnu robu. Naravno, i taj je spreman vratiti novce. Naravno, i taj se samo šalio.

Balkan je mjesto na kojem mitovi i legende služe u one svrhe u koje drugdje služe velika i mala historija. Na Balkanu je, danas, jako važno poništiti svako individualno i kolektivno sjećanje. To je važno vladarima, tim nacionalističkim prevarantima, i njihovim kulturnim elitama. U sjećanju na prošlost leži korijen subverzije i rušenja vladajućeg poretka. Zato je sjećanje zabranjeno. Drugdje, nacionalizam je okrenut prema prošlosti, čime se onda služe politički konzervativci u pokušajima da onemoguće promjene i reforme unutar društva i države. Na Balkanu, a pogotovo u Hrvatskoj i u Srbiji, nacionalizam je zasnovan na falsificiranoj, krivotvorenoj, fiktivnoj prošlosti, na nečemu što se nikada nije dogodilo, ali u što cijelo društvo treba vjerovati. Onaj tko ne vjeruje, taj biva odbačen, istjeran, eksterminiran. Onaj tko ne vjeruje u izmišljenu prošlost, opasniji je od svakoga neprijatelja. Eksterminacijom se, međutim, ne bavi policija, ni sud. Ljude se ne zatvara u koncentracijske logore, iako je i to dio one hrvatske prošlosti koje se ne smijemo sjećati. Umjesto državne represije, nad izopćenicima i odmetnicima od kolektivne fikcije primjenjuje se kolektivna, društvena represija. One koji ne vjeruju u to da su Hrvati bolji od drugih naroda, da su tokom cijele povijesti bili žrtve i da Hrvat ne može biti ratni zločinac čak ni ako ubije stotinu Srba, one koji ne vjeruju u falsifikat sjećanja progonit će, na očigled mirne i pitome Europe, njihovi susjedi i prijatelji, progonit će ih društvena zajednica, dok će predsjednik Josipović i ministrica Pusić prodavati Europi lažnu sliku Hrvatske.

Eto, zato sam se na buvljoj pijaci, u Wroclawu prošle jeseni, nakratko osjetio kao da sam na Balkanu. Ali čim smo krenuli prema centru grada, već sam od Balkana bio jako daleko.